- regresija - (od lat. regero = natrag voditi; uzvratiti), svaki proces koji se kreće unatrag (suprotan pojam je progresija). U filozofiji pojam izražava proces traženja uzroka polazeći od učinka, od posljedica do počela. Taj se proces može poistovjetiti s analitičkom ili induktivnom metodom.

Govoreći o hipnozi – radu s njom – najčešće se spominje regresija! I to regresija u ono što nazivamo prošlim životima. No, to je samo jedan dio rada u kojem se koristi regresija, češća je pak u korištenju istraživanja simptoma kako bi razjasnili i pronašli uzrok nekog problema poput fobija. Primjerice u «pregledavanju» ranog djetinjstva ili potrage za sakrivenim sjećanjima.

Da bi se čovjeka uopće moglo regresirati treba ga «dovesti» u ono što nazivamo «promijenjeno stanje svijesti» ili do mjesta koje zovemo podsvijest, a njegovo stanje u hipnozi trebalo bi biti somnambulističko.

Pa bi bilo mudro prvo razjasniti nešto o tom mjestu – mjestu koje nazivamo podsvijest.

 

podsvijest, psih. duševno stanje, odnosno pretpostavljeni «sloj» psihe, nepristupačan samoopažanju koji se (po nekim teorijama psihoanalize, odn. dubinske psihologije)  nalazi ispod praga svjesne očitosti, ali bitno utječe na mentalitet i opće ponašanje pojedinca; psih.procesi koji se odigravaju «na rubu», «na periferiji» svijesti.

filozof. podsvijest – (lat. inconscium; in = ne i conscium = spoznato), označuje nesvjesno područje ljudske psihe. U filozofiji i psihologiji označuje znanje i ideje koji ne dolaze iz iskustva. Pojam je važan u dubinskoj psihologiji prema kojoj je svjesni sadržaj plod procesa koji nisu pod kontrolom svijesti nego joj prethode; nazvani su podsvjesni.

Tu u biti nailazimo samo na mogućnosti objašnjenja, koje nam se mogu ili ne moraju svidjeti, u njih možemo ili ne trebamo vjerovati. Tako će sve što napišem biti razne mogućnost. Što je objašnjivo i time da moje svijesno stanje nije nužno i Vaše. No, takav pogled samo je još jedan razlog zašto ne bi bilo mudro kolektivizirati čak i podsvijest u nekoj grupnoj i općenito važećoj formuli.

Sve o podsvijesti do sada rečeno/napisano kroz psihologiju, povijest, religiju, filozofiju – učinjeno je iz ovog svijesnog stanja. S naznakom da su neki autori ipak sebe do tog mjesta i doveli. Što opet ništa ne znači jer je svatko vidio ono što je vidio, a i to se razlikuje.

No, upravo je to razlogom što se ona drugačije definira – točnije poima u smislu onoga što je i što se u njoj nalazi.Ali to je izvrsno jer mnogi koji «u nju» uđu samostalno i bez sugestije kad vide «isto» – tad možemo pričati o nekoj realnijoj, ali iznova samo mogućnosti događanja.

Tek rezultat koji se očituje u našem svijesnom stanju može biti moguće relevantan.

Pa se tako ona, ako malo prolutate internetom, danas svakako naziva: kao Duša, mjesto iznad svijesti, podsvijesni um, Više Ja...a mnogi pri tom smetnu s uma i «službeno» objašnjenje u kojem se kaže kako je ona dio uma – onaj sakriveni dio za razliku od ovog otkrivenog svijesnog.

Dakle – ako je riječ o umu, on ima dva dijela koja su u potpunosti (na način na koji se služimo njima ili oni nama) drugačiji.

Pa prvi – svijesni stvara materijal za podsvjesni. Ali i obratno!

Živeći ovaj naš život u kojem svijest (svijesni um) koristimo za iskazivanje naše volje, analiziranje, racionalizaciju i u kojem ostvarujemo samo kratkotrajno sjećanje, živimo da bi sve proživljeno poslali u arhiv ili podsvijesni um.

On pak ima trajno sjećanje – što znači da sve – baš sve što smo doživjeli tamo i dalje živi i ne zaboravlja se.

Ono što podsvijest sadrži kao postojanje i koristi kroz svijesni um su emocije, naše navike, nagon za samoodržanjem. Na žalost, po ovom objašnjenu ona sadrži i lijenost.Kao da je zabavljena samo prikupljanjem i selektiranjem doživljenog u «programe», pa je ne brine ako mi svijesno poželimo neku naviku ili neki obrazac mišljenja i ponašanja mijenjati.Jako voli sugestije koje u ovom obliku njezina funkcioniranja naiđu na vrlo plodno tlo, s tim da izgleda više voli one «loše» od onih koje bi te «loše» zamijenile.

I za ovo nema, bar meni ako se pitam, razložnog objašnjenja, osim onoga da nešto nije baš ispravno instalirano u nama ili je nešto u kvaru.

Što je to i o čemu se moguće radi!

Osnovna razlika između svijesnog i podsvijesnog uma je stanje njihova bivanja, točnije svijesno se nalazimo u stanju koje nazivamo linearnim vremenom. A podsvijesno u stanju koje je  – izvan vremena.

Točnije – podsvijest živi u Sada.

To se može uporediti s svim uputama u kojima se sadašnji trenutak navodi kao «moć» – jer on to svakako jeste – pa bi takvo stanje bivanja u «Sada» mogli nazvati i stalnim stanjem onoga što bi za nas u «normalnim» životima  značio izraz biti u stanju promijenjene svijesti  – točnije u stanju u kojem možemo istraživati podsvijest.

Ili još točnije u kojem se ta dva uma pretvaraju u jedan!

Jedan - uravnotežen. I pitanje je da li bi takav ostao ovog naziva – um - ili bi dobio podnazive komponenti od kojih smo «sačinjeni» -  Duše, Duha i Uma, a na korištenje Ličnosti koja materijalno Sada postoji.

Ovako i u ovom stanju podijeljenosti, ulaskom do nje možemo samo istraživati na način da možemo regresirati sebe, pa čak i progresirati, a svakako programirati (popraviti kvarove na programima koji nam se više ne sviđaju) – jer se nalazimo na mjestu mogli bismo reći - otvorenog vremena.

Ali ništa nam to značajno neće značiti osim eventualno – nešto čišće situacije da možemo dalje. Pa bi to bila samo jedna etapa puta. Jer bi se iz tog vremena gdje smo sve to odradili iznova vraćali u linearno vrijeme naše sadašnjosti, iz kojeg nismo kretali s smjernicama ili jasno zamišljenim namjerama niti naučili prepoznati sada i otvoreno vrijeme. U koje ne možemo ući kad to poželimo.

Zašto?

Jer između našeg stanja svijesnog uma i stanja podsvijesnog uma stoji «čuvar» - onaj kojeg nazivamo: kritički faktor.

Onaj isti kojeg bez problema indukcijom u hipnozu preskočimo, ali i onaj kojeg «ofrlje» preskačemo kada se napijemo ili uđemo u neko promijenjeno stanje uma uz pomoć droga, pogrešnih meditacija i sl.Razlika između ovih načina je ta da hipnozom (ili nekom drugom na ispravan način vođenom «tehnikom») to činimo malo usmjerenije, pa ne zalutamo.

Stignemo baš do nje i nađemo se u promjenjenom stanju svijesti -  točnije odvojeni od svijesti. Dakle, opet na mjestu uma, ali onog dubljeg ili višeg, kako god to hoćete nazvati!

Što i nije tako spektakularno kako zvuči, pa mnogi ljudi imaju sasvim pogrešne vizije toga, najčešće strahove.

U biti to je stanje koje je na prvu, toliko slično ovom našem svakodnevnom, da mnogi misle kako nisu «hipnotizirani» jer sve znaju, budni su, dapače budniji jer im sva osjetila puno bolje rade. Razlika se počne ispoljavati kada unutar tog stanja počnete nešto raditi.

Kakva je onda ta naša podsvijest?

Ona je prema službenim opisima vrlo interesantna: u njoj žive, rekli smo već, sve naše emocije, navike, nagon za samoodržanjem, lijenost. Bar tako kažu. A kažu i još nešto vrlo interesantno: da je ona naš zaštitinik!

Svakako sve ovo navedeno, opravdalo bi primjerice amneziju koja je uzrokovana traumatičnim događajem. Recimo kao dijete smo prisustvovali silovanju i ubijanju vlastite majke. Ono što smo zapamtili to je da je majka umrla – rekli su nam, sjećamo se čak i sahrane, ali kako je majka umrla i što se događalo s nama u tim trenucima – e toga se ne sjećamo! Jer -  dobra i pažljiva podsvijest nas je zaštitila.

Rečeno nam je da to dobro, to da takva događanja zaboravljamo -  tako treba biti – jer da nije – «umrli bi od užasa»!

Dobro, to se može i tako razumijeti i prihvatiti, ali nekako se ipak to u stvarnosti ne odvija baš na taj način. Kako je podsvijest mjesto gdje sve ostaje zabilježeno – bez obzira na amneziju u svijesnom stanju – ponekad takav događaj tinjajući ipak tu i tamo izbaci poneku varnicu.

Možda onda kada mi u svijesnom stanju «sazorimo» da istinu uviđamo, nije sada važno zašto – jer bili mi spremni ili ne, najčešće ćemo umjesto pravog sjećanja, dobiti nešto drugo!Početak razvijanje fobija, bolesti ili psihičkog problema (ne)poznate etiologije!Pa bi ovaj obrambeni sustav naše podsvijesti mogli promatrati i kao «medvjeđu uslugu», ali i opravdati - jer bolje i to nego da odmah umremo od užasa! Zar ne?

Samo, ja se pitam šta nam ona onda još sakriva? Po kojem točno principu radi i zašto se oglušuje na našu eventualnu svijesnu spremnost kako na saznavanje traumi, tako i bilo čega drugoga. Što još nije rekla i pokazala -  jer je zaštitila? I od koga štiti!

Tu dolazimo do problema, kao riješiti uzrok (čiju posljedicu/simptom imamo sreće prepoznati kao takvu/takav!) ako nemamo pristupa mjestu na kojem se događaj nalazi?

I odgovor je - hipnozom – lijepo zezneš kritički faktor, odeš do podsvijesti, regresijom prekopaš arhivu, izvadiš fascikl, pročitaš, možda malo zaplačeš, možda malo više, suočiš se s time i stvar riješena!

Naravno, bez obzira na jednostavnost opisanog ovakav postupak je nužno pažljivo voditi! Te uskladiti način rada s osobom s kojom se radi. Jer podsvijest je mjesto emocija, a one se izražavaju u našem svijesnom stanju.

No, poanta svega ovoga nije reklama za hipnozu, već činjenica da se to može, kao i sve ostalo kad ste tamo.

Možete reprogramirati ovisnosti ili neke druge navike. Možete mršaviti – reprogramirati apetit, kao i istražiti nije li debljina posljedica nečeg drugog, a ne loše navike. Svejedno - sve to možete reprogramirati. Reprogramirati?

Naravno, dobro ste pročitali – reprogramirati!

Sugestije su tamo (kao uostalom i u ovom našem svijesnom stanju) moćno oružje. I imaju samo jednu svrhu: programiranje!

Vratimo se sada unatrag, jer ovdje se nameće jedno novo pitanje o kojem malo razmišljamo: kako je i zašto nastao kritički faktor?

Ima nekoliko stvari o podsvijesti koje ostaju nerazumljive, uz sva ta objašnjenja koja danas imamo. Dakle, možemo «doći» do nje i možemo je reprogramirati (djelove nje – točnije djelove proživljenog ili navike), rješavati fobije, ma svašta nešto ima tisuće danas dostupnih informacija o vojnim/tajnim programiranjima uma. Ali to nije predmet naše priče.

Mene interesira zašto je priča o načinu funkcioniranja podsvijesti i svijesti – umova -  postavljena na način da je svima nama normalno to, da ta ista podsvijest u normalnom stanju – dakle kad je uključen onaj kritički faktor - vrlo lako usvaja loše navike.

Zašto je podložna sugestijama svih mogućih vrsta. A najmanje sluša ličnost čiji je dio?

Jer da sluša, bilo bi moguće iz svijesnog stanja vrlo lako preoblikovati to podsvijesno i obratno, ako čovjek «progleda» i to odluči!

Naravno da nismo svi jednaki, te da ima ljudi koji uspjevaju uvidjeti i učiniti to recimo «duhovnim» radom na sebi, ali oni su manjina.

Istovremeno to samo otkriva koliko je ovo naše svijesno stanje važno, iako ga mnogi «učitelji» duhovnog podcjenjuju, kao što znanstvenci podcjenjuju duhovnost podvsvijesti.

Da dodam svemu ovome još malo zavrzlame, svijesno je potaknuto od podsvijesnog, tako da neka veza ipak postoji, na trenutke, možda u onom Sada?

Sve se ovo događa iz nama uglavnom nepoznatih razloga – jednostavno smo prihvatili da je to tako, pa koristimo što imamo ako svijesno odlučimo nešto riješiti, pa i hipnozu za reprogramiranje! I to je izvrsno. Ako si ne postavimo drugo pitanje: nije li to zatvoreni krug? I nije li deprogramiranje mudrije od reprogramiranja?

Jer ako u svijesnom stanju niste primjetili da se događa i nešto izvan onoga po što ste krenuli u podsvijest – ona vam to neće ni ponuditi na gledanje!!!!!

Tamo ćete gledati samo onaj film za koji ste «platili kartu»,  a možete pogledati sve filmove, čak i one koji su sakriveni – o da – jer ima i takvih i oni su najzanimljiviji!

Pa ako ste odlučili pogledati film «Moj posljednji život prije ovog» njega ćete i dobiti! Ili? Hoćete li zaista pogledati istiniti film? Ili ćete pogledati «kukavičje jaje»?

Pa je mudro ne donositi zaključke, niti se zadržati samo na tome da je svaki izlet na to mjesto plodonosan – jer nije tako.

Podsvijest je jednostavno takva kakva je - dio programa i sadrži programe!

Da bi ih pregledali i prepoznali čak i pomoću regeresije -  trebali bi biti otvorenih mogućnosti. Pa na taj put krenuti bez «lunch» paketa i vjerovanja – samo s pitanjima.

Ako sada u ovu priču uvedemo kao aktere razne oblike nakačenja, parazitska, demonska, vanzemaljska ili ona koje nazivamo prizemljenim dušama, kao i implantate koji se i postavljaju s svrhom kontroliranja baš tih i svijesnih i podsvijesnih programa i funkcija, ova priča postaje zanimljivija. A ako uključimo i postojanje onih komponenti koje sam već spomenula – a moguće ih je upravo u podsvijesti i susresti (Duša, Duh i Um) otvaraju se i novi načini istrage.

Tako ni podsvijest ni regresija neće igrati veliku ulogu ako se ne zadržimo prvo na našem najbližem mjestu – a to je ovaj sadašnji život.

Pa krenemo u istraživanje prvo njega i ove ličnosti koja smo danas (s uključenom opcijom komponenti bez obzira na sva sjećanja koja su negdje u nama spremljena) kako bi bili sigurni da ono što nam se može ponuditi kao prošli život nije samo program. I to onaj koji se zove:

 «Svijest i podsvijest u raljama života» u kojem glavne uloge igraju kritički faktori, zaštitnici, sugestije i svijet oko nas, a nama je dodijeljena ona u kojoj smo uvijek jadni, mali i žrtve, griješni i bedasti, pa za naše dobro ne smijemo ništa niti znati niti pitati! Jer su sve to samo lekcije i učenje, pa ako nam je teško, valjda nam je tako zapisano ili smo to sami odabrali mazohistički lutajući unutar svijesti i podsvijesti udarajući glavom o kritički faktor!

Toliko o regresiji – onoliko koliko se o njoj može pisati!

I o podsvijesti o kojoj se može govoriti iz stanja svijesnosti, ali i o onoj u kojoj smo bili, ali smo moguće neprepoznato zalutali, a i povjerovali da je možemo otkrivati bez svijesnosti!

 

Tamara Vrančić Sokač