Priča 2.

U ovoj priči riječ je o ženi (37 g.) koja se nije mogla sjetiti većeg dijela vlastitog djetinjstva. Iako je riječ o osobi koja je do toga došla želeći sebe upoznati i izvan ovog našeg svijesnog stanja, te je taj rad poduzimala određenim tehnikama, nije mogla sama razriješiti nestanak sjećanja. Na samom početku rada, bilo je nemoguće vraćati je u djetinjstvo, jednostavno bi završile na sjećanjima koja su se prikazivala statično i bila vezana samo za fotografije iz djetinjstva koje ima kući. To je bio prvi pokazatelj kako je moguće da i u ovom slučaju postoji «paravan memorija». Da bi izbjegle lažna sjećanja, točnije i sjećanja koja moguće nisu njezina, morale smo provjeriti da li je sama ili ima bilo kakva nakačenja. Postupak je rađen metodom po kojoj je radio dr. W. Baldwin. Kako je rad tekao – izlazili su događaji, samo na trenutak - koji su je zbunjivali. Naime, o svemirskim brodovima, te bilo kakvom interakcijom s vanzemaljcima – ova žena nije razmišljala. Niti sam ja tada razmišljala, vodila sam računa samo o mogućnosti da se tako nešto događalo zbog one početne sumnje da je nešto rađeno s sjećanjima.

S: Vidim obris. To sam ja, ne vidim jasno lice...

T: Usmjeri pažnju....

S: Da, vidim, vidim obrisi i nekakve zrake, kao nekakva vretenasta krila...Idu iz ramena, ali idu još iza...

T: Kakve su boje?

S: Prozirno plavkasta, sjaje se, ima ih duž cijele dužine leđa....

T: Usmjeri sad pažnju na ta krila.....pa mi reci kad bi ta krila imala drugi oblik što bi bila?

S: Bila bi meduza.

T: Kad bi ta meduza mogla govoriti što bi nam rekla?

S: Rekla bi nam da – dobre stvari!

T: Kako se zove?

S: Nei.

T: Koliko je S. bila stara kad je Nei stigla k njoj, kad joj se pridružila?

S: Osam godina.

T: Odakle je stigla, gdje je bila prije nego je došla S.?

S: Negdje gdje je jako hladno. Na sjevernom polu, sve je puno leda.

T: Što je radila tamo?

S: Plutala je zrakom, on je održava da može plivati u zraku.

T: Ona pliva u zraku.

S: Da, lebdi...

T: Da li joj je S. dala dozvolu da joj se ovako pridruži?

S: Ne nije.

T: Što ju je privuklo S.?

S: Neka mirnoća, statičnost, mirnoća, ali ne kao statičnost, stabilnost, nepokretljivost...

T: Kakvu svrhu ima sad na S.?

S: Da je zadrži u tom stanju. Ima drugačiji efekt – daje joj uzemljenje, u kontaktu je sa zemljom...

T: Da li je svijesna da ovim načinom postojanja krši slobodnu volju S. i da je ovo «neprijateljski čin»?

S: Ne. To joj treba. To je jedini način....

T: Da li je ikada imala postojanje u ljudskom fizičkom obliku?

S: Uvijek je bila meduza.

T: Njezin boravak na S. ovakav – nije više moguć i treba se maknuti s nje. Kako se zove mjesto odakle je? Postoji li mogućnost da se vrati kući?

S: Ne sjeća se.

T: Neka usmjeri pažnju na mjesto gdje je bila prije nego je došla S.

S: Hladno je mjesto, puno leda, puno sivila....

T: Da li je to dio ove planete na kojoj živi S.?

S: Ne, nije.

T: Pa na kojoj je to mjesto?

S: Ona je samo tu došla, oni su je poslali...

T: Tko ju je poslao?

S: Kao malu. Isto takvi, svi su takvi kao ona, to je uobičajeno – dolazak....

T: Rekla je kao mala, tako mala je odmah došla S.?

S: Prvo je bila u nekom zatvorenom hladnom prostoru u kojem je bila jako usamljena.

T: Kako je dospjela do tog prostora?

S: Postojao je neki put, kao neka svjetlost, neka zraka, svi idu tim putem...

T: Tko svi?

S: Sve te meduze.

T: Od čega ona živi na S.?

S: Ne znam.

T: Da li je S. prvo fizičko biće kojem se ovako pridružila?

S: Mislim da je.

T: Da li može usmjeriti pažnju unutar sebe, neka ide unutar sebe kako bi došla do svog unutarnjeg bića i neka mi opisuje što se događa kad krene unutar sebe...

S: Puno je nekakve struje, struje, elektriciteta i strujanja zraka i neke bestjelesnosti i lakoće...strujice...

T: Dobro, pozivam snage Svijetla da budu pomoć i vodstvo u ovom postupku......Kaže strujica, pa dobro što bi ona rekla za sebe, tu je pridružena živom biću – u kakvom je odnosu na S. koja je živo biće?

S: Ona je misao, iskra....

T: Da li ona na svom svijetu ima fizički, tjelsni oblik?

S: Ima oblik kao meduza, ali misao ju kreće, mislima se hrani...

T: Čijim mislima se hrani?

S: Hrani se mislima onoga s kim je.

T: Bilo kojim mislima ili?

S: Za održavanje bilo kojim mislima, ali jača je struja ako su mračne misli, ako su nezadovoljstvo, onda ona jača...

T: Dobro, nakon svega što je ispričala ponovno joj želim reći da je ovdje bez pristanka S. što je zaista grubo uzurpiranje, ona je ovdje u principu parazit i vrijeme je da ode. Da li želi otići kući?

S: A, ne želi dobro joj je tu!

T: Ha, pa znam da joj je dobro, molim da se stavi u svijetlosnu kapsulu.....dakle, znam da ne želi otići, ali ovdje ne može ostati, krši pravo na postojanje bića na kojem se nalazi, zamolit ću je da mi kaže šta osjeća kad je dodirne svijetlost svjetlosne kapsule?

S: Osjeća peckanje...osjeća ukočenost i ne može se kretati..

T: Kakve je boje svijetlost na njezinom svijetu?

S: Svijetlost je plavkasto bijela.

T: Svi su na njezinom svijetu poput nje, putuju i pridružuju se?

S: Da, to je njihovo postojanje. Tako se hrane.

T: Molim je još jednom da pogleda duboko unutar sebe i kaže mi što vidi?

S: Vidi svijetlost plavo bijelu...

T: Neka ide dalje....

S: Vidi odbljesak...

T: Kakav odbljesak?

S: Jako...

T: Neka ide prema njemu....

S: Jako je...

T: Kakve je boje?

S: Bijeli – čisto bijeli!

T: Neka ide u njega. To je njezina bit. Kako se osjeća?

S: Stopljeno.

T: Što sad misli o takvom pridruživanju kao što se pridružila S.?

S: Za drugo nije znala.

T: Dobro, sada slijedi mala priča o Svijetlu....ona je dio svijetlosti – vječne, neuništive.....Pitam je da li je spremna za novi izbor?

S: Želi kući u svijetlost.

T: Da li S. dozvoljava da meduza ode kući?

S: (stanka) Da....(nećka se i uzdiše)

T: Što je bilo?

S: Da dozvoljavam....

T: Možete se pozdraviti.....

S: Pa, hvala, ne znam što reći....Bok.....

T: Molim pomoć za odlazak, te snage spezijalizirane za ovu vrstu entiteta.....Što se događa?

S: Vidim samo svjetlost....ona se udaljava....

T: Da li je vidiš još uvijek?

S: Sve je dalje i dalje....

T: Jesi vidjela pratitelje?

S: Svi su se stopili u jedno....

T: Molim timove čistača, te duhovne iscjelitelje......Što se događa?

S: Osjećam ugodnu toplinu. Nisam se osjećala tako samom.

T: Kakav je to osjećaj?

S: Ostavljeno, žao mi je.

T: Usmjeri pažnju na taj osjećaj, jako usmjeri pažnju, što se događa?

S: Ja bih htjela, poželjela sam otići za njima, spojiti se....(plače)

T: Ali ti nisi taj entitet?

S: Osjećala sam kao da jesam....

T: Šta sad osjećaš?

S: Kako me obuzela toplina bilo mi je lakše, ali bilo mi je teško što su odlazili...

T: Kako se sad osjećaš, bez obzira na plač?

S: Dobro mi je. Nekako drugačije.

T: Što?

S: Valjda ću naći drugačiji način, znam da ne mogu s njima...ja sam tu i.....

T: Šta smatraš svojom kućom?

S: Ne znam, ne mogu to samo taj osjećaj mi fali, ta pripadnost...

T: Prema kome?

S: Ne znam, imam osjećaj usamljenosti i osjećaj da se ne mogu pomaknuti, da sam ukopana tu sad...

T: Usmjeri pažnju na to da si ukopana, šta se događa, usmjeri pažnju...

S: Ne mogu tako mi je bilo žao što je otišla, osjećaj, misao ne mogu pomaknuti

T: Obrati pažnju na svoje misli...

Do ovog trenutka ova je seansa bila obična detekcijska u kojoj se pronalaze nakačenja – bez obzira radilo se o onome što nazivamo prizemljene duše, paraziti ili demoni.

S: Ne mogu vrludati...Htjela sam ali osjećam olakašanje neko, da mogu pomaknuti se...

T: Ajde se pomakni, pomakni se, možeš, ajde...kao ide?

S: Teško...

T: Što je teško?

S: Kao da sam prikovana magnetom...

T: Obrati pažnju na taj magnet...

S: Sačinjena sam od nekog materijala koji....čvrsto drži za zemlju..

T: Obrati pažnju što je to što te drži za zemlju?

S: Neki..... noge su najviše, kao da sam cijela, kao da me netko polio želeom gustom želatinastom smjesom....

T: Dobro – ostani u tome! Sad razbistri misli da vidiš događanje – razbistri mjisli – što je to? Tko te polio? Razbistri misli, idi dublje, udah i izdah, idi dublje, brojat ću od tri do 1 ideš dublje do trena kad se to dogodilo što si opsiala idi dublje, 3, 2, 1 idi dublje i dublje u trenu si tog događanja.....što je, što se događa?

S: Ja sam u kadi!

T: Usmjeri pažnju na nju – opiši je.

S: Kada, mala kada, nema vode uopće....

T: Što radiš u njoj?

S: Sjedim.

T: Kako izgledaš?

S: Kao neki dječak! Neko dijete unutra. Ne znam. Imam li tri godine?

T: Zašto taj dječak sjedi u praznoj kadi?

S: Tu su ga stavili i on sad čeka.

T: Šta čeka, pomakni se u vremenu da vidimo šta će se događati!

S: Kada se puni nekim puna je nekog nije pijesak, ko da, gusta voda, gusta masa....

T: Tko puni kadu time?

S: Nema nikoga on je tu sam.

T: Kako se zove dječak?

S: Amon?

T: Tko je on? Razbistri misli, koncentriraj se....

S: Sjedi, on je blizak neko koga poznam. Mali dečko, jako blizak.

T: Koliko jako?

S: Jako blizak, može biti brat. Ili još bliže, on tu samo sjedi...

T: Neka se još pomakne u vremenu....

S: Igra se, čekao je da dođe, zadovoljan je i dobro mu je...

T: Opiši mi prostor u kojem se nalazi kada?

S: Kada je stara, sive metalne boje, od gore je došla ta tekućina, ovalnog je oblika...

T: Kako je došla tekućina? Pogledaj odakle je došla?

S: Samo se slijevala....ima neki otvor u zidu, to je neka prazna prostorija, od nekog materijala, onako je kao da je u nekom brodu, nekom....(iznenađena i zbunjena) u hodniku, ovalnom, okruglog, nema oštrih bridova, sve je tako oblo...tako se ja uvijek osjećam tako doživljavam ljude kao kocke koji se mogu točno definirati, a ovo je okruglo – bez orijentacije...

T: Tko je onda dečko?

S: Pa ne znam jesam li to ja? Jesam? Ja, ja sam to!

S: Koliko imaš godina...

T: Tri. Zovem se Amon. Jel znaš gdje živiš – ime grada, mjesta?

S: R.....

T: Vidiš li možda godinu?

S: Kada je stara iz...ne znam....srednji vijek, prastara kada ali prostorija je prostor oko te kade je u kao u nekom svemirskom brodu!!!! (vrlo je zbunjena)

T: Pogledaj sada izvan te prostorije, idi vidi, pronjuškaj malo....

S: Tu su hodnici, okrugli, kao valjak, kreće se sve u krug....a nema nikakvih vratiju, stalno ...

T: Jesi srela koga?

S: Ne. Nema nikoga.

T: Dobro vrati se u sobu s kadom, kada je napunjena, Amon je čekao tu gustu tekućinu, igra se, pa idi dalje u vremenu, šta se događa?

S: (duga stanka) Pojavila se bijela svijetlost i kao da je netko otvorio vrata...

T: Usmjeri pažnju pogledaj tamo...

S: Ušao je unutra neki čovječuljak.

T: Opiši ga.

S: Smiješan je, kratak, kratke noge, smanjen, izgleda čovjekoliko, manji je od djetata...

T: Koncentriraj se na čovječuljka, razbistri misli....

S: Poznato mi je, sad je sav uzak, tanak, iz daljine je izgledao kao čovječuljak u stvari ima uske noge i uske ruke, suprotnost je prostoru u koji je ušao, taj osjećaj često imam u sebi o sebi – on je iz daljine izgledao smanjen, ali sad kad je bliže on je uzak dugačak tanak, štapićast, sve je tako...

T: Dobro, usmjeri pažnju na njega, razbistri misli, usmjeri pažnju, pogledaj ga i opiši mi ga...

S: Glava mu je skroz duguljasta i ovalna, jajasta, ali izdužena brada, ovalna ali malo špičastija brada kao neki kamen....onda ide usko tijelo i tanke ruke koje su dugačke, ima 4 prsta i jako dugačke prste ima, noge isto, tanke i na nogama ima 4 prsta ali puno kraća.

T: Kakve je boje?

S: Boje kosti! Smečkasti, svijetlo smeđi boje pijeska...

T: Kakve oči ima?

S: Ne vidim oči, (stanka jako duga) ima velike oči, ali ih ja ne mogu vidjeti...

T: Što se dalje događa, tu je i što se događa...

S: Došao je i digao Amona i odnio ga van.

T: Idi za njima. Da vidiš kuda nosi Amona.

S: Svijetla velika okrugla prostorija. Ima još takvih...

T: Čega?

S: (stanka duboko diše jako je uznemirena) tih dugačkih oni su čekali!!!!!! Čekali su to dijete!

T: Što se dalje događa?

S: Čiste ga od tekućine...

T: Jel sad znaš čemu služi ta tekućina?

S: To je bilo samo da bude spreman.

T: Na koji način, objasni mi to.

S: Da se očisti od svega od utjecaja izvana – da bude čist ovdje....

T: Kakva je prostorija, pogledaj malo....

S: Ima po sredini svjetleću crtu, obruč, a u sredini je stol u stvari neka ploha koja nije za ništa pričvršćena samo tako stoji....i ima još tih...duguljastih bića koja čekaju da se položi dijete na taj stol, na plohu ona nema toplinu nekakva je materijal koji se prilagodi tijelu, tu su ga spustili.

T: Kako se ti osjećaš, gledaš dječaka..

S: Ne mogu ništa napraviti (na rubu plača je)...

T: Možeš li mi sada iz ove pozcije reći jesi li to ti?

S: Ne vidim spol...(plače)

T: Što se dalje događa..

S: Ne znam, ne vidim (jako plače, potresena je) ne mogu ništa....

T: Dobro, obrati sad pažnju na sebe – pogledaj sebe u noge pa mi reci šta imaš na nogama?

S: Imam, vidim noge, imam samo, nemam ništa – bosa sam!

T: Pogledaj se sada – jesi to ti? Pogledaj ruke i noge...

S: Jesam.

T: Koliko si stara?

S: Velika. Sad to gledam! (zbunjena je) Ne znam.

T: Šta imaš na sebi?

S: Nemam, imam samo kratke hlače, kao neke vreće – samo visi...

T: Pogledaj si ruke i odredi svoju starost...

S: To su male ruke! Moje su, ali male!!!!!!

T: Osim tebe koja gledaš takva i onog dečkića i tih bića ima li još nekoga u prostoriji?

S: Ne, oni ne znaju da ih sada gledam...Oni samo gledaju, svi su oko onog stola i ništa ne rade.

T: Pomakni se naprijed reci mi vidiš li sebe u tim hlačama kao od vreće....

S: Stojim u mraku iza, mogu se kretati u prostoru, kao da sam... mogu se kretati uz zid svuda, stojim u mraku uza zid iza njih. Oni i dalje stoje i gledaju Amona...

T: Idi još naprijed u vremenu....

S: Ne vidim od njih, mislim sad su ga vratili u kadu i tu smjesu isto – on se dalje igra kao da ništa nije bilo kao da nije bio negdje drugdje...i prazni se, kada se prazni više nema....

T: Možeš li sada još jednom pogledati dječaka i odgovoriti na pitanje tko je on tebi?

S: Ne znam, jako je blizak i jako ga osjećam, ne znam tko je.

T: Idi naprijed u vremenu rekla si da je to kao brod, idi u vremenu do trena kad je kada prazna i šta se događa s njim, s dječakom?

S: Kad se ispraznila više nismo tamo!

T: Nego?

S: Čini mi se ko da sam doma! (jako zbunjena)

T: Gdje?

S: U stanu! U mom stanu gdje živim. Sve je normalno, kupaona i neka žena dolazi po dijete, ne znam, možda moja mama, ali ......

T: Po koje dijete?

S: Po dijete u kadi!

T: Tko je dijete u kadi?

S: To je dijete koje je maloprije bilo u onoj kadi.

T: Što radi to dijete u tvom stanu?

S: To je moj brat!!!!! Zove se A.....(nije isto ime!)

T: Koje je doba dana?

S: Popodne.

T: Što je radio u kadi?

S: Bio je jako prljav, mama ga je oprala, na trenutak ga je ostavila i.....ima tri godine, ja sam starija ja imam 5 ili 6 godina. Ja imam pet godina!

T: Kako se osjećaš ti sad tamo?

S: Isto kao i na brodu, sve samo promatram, sve se zbiva ko da to i nisam...

T: Razbistri misli, usmjeri pažnju, vrati se na brod, pa mi reci, gledaj sa strane i reci mi jeste li taj dječak za kojeg si rekla da je tvoj brat i ti zajedno na brodu?

S: Da, jesmo! Tu mi je nejasno, miješa mi se, tu je jače, jače osjećam to dijete, ne znam, kao da osjećam to što i on osjeća, samo sam izvan – gledam sa strane...

T: Objasni taj osjećaj...

S: Kao da sam to ja ali nisam ja...

T: Kako znaš šta on osjeća?

S: Osjećam pokrete i toplinu, osjećam materijal oko mene, osjećam cijelo to tijelo, ali osjećam izvana, kao da to tijelo nešto svoje misli i svoje, a ja izvana stojim i ......

T: Uđi unutra...u tijelo koje osjećaš....

S: Ja sam u toj kadi. I ja sam. Ja sam. Tijelo je žensko, ja sam u kadi. (jako potresena).

T: Želiš li nastaviti ovo, možemo prekinuti ako želiš?

S: Makla bi!

T: Makni ovu scenu, diši.............postoji li neko mjesto koje bi bilo idealno za odmor?

S: Išla bi...

T: Kako izgleda to mjesto gdje bi se željala odmoriti?

S: Pored vodopada s bukom od vode...

T: Dobro brojat ću od 3 do 1 idi tamo i odmori se malo.....Kako si?

S: Puno lakše! Dobro je.

T: Idemo dalje....Brojat ću od 3 do 1 vratit ćeš se na jako smiješan događaj iz tvog ranog djetinjstva, 3, 2, 1 tamo si....

S: U kuhinji s bratom. Vrijeme je večere, bili smo sami i smijemo se....

T: Koliko imaš godina?

S: 9.

T: Makni se od te scene, brojat ću od 3 do 1 i vratit ćeš se na događaj koji je jako smiješan i dogodio se prije tvoje 4 godine....

S: Nema ničega – sve je prazno...

T: Dobro, makni se od te scene, dok nabrojim....vratit ćeš se na dan svojeg 5. rođendana...

S: Znam samo fotografiju! Imam je....

T: Makni se od te scene...idi do one sobe s ogledalom.....

S: Donji dio slike je....ko da je na pola sobe svijetlo, a na pola je mrak....

T: Makni se od te scene....zamisli sad svoju dušu i opiši mi je....

S: (duga stanka) Ne mogu je opisati, kao da je nema...

T: Na koji način, objasni mi...

S: Pa, stojim i gledam i ne mogu ništa vidjeti...

T: Makni scenu, udah i izdah.....Koncentriraj se i idi do mjesta duše....

S: Imam osjećaj težine u prsima, ne znam kako izgleda, to je osjećaj težine i praznine, strašno boli i probadajuće je...

T: Makni se od te scene...kako se osjećaš?

S: Umorno.

Malo je reći da je ovo bilo vrlo iznenađujuće iskustvo za nju. Kad smo se sljedeći put vidjele nastavile smo dalje. Ovdje napominjem da mi je tek nakon seanse čiji dio slijedi, rekla da je kao mala bolovala od astme – te bila često hospitalizirana. Da je riječ o vrlo hrabroj ženi govori podatak da je danas zdrava – bez «astme» koju je sama «izlječila» u dobu djevojaštva kad je jednostavno odlučila prestati biti bolesna.

Kako je u radu do tada već «probijena» djelom «paravan memorija» sada je bilo lakše otkrivati što se ispod nje nalazi. Ovaj slučaj ima mnogo sličnosti s ženom iz Priče 1. – opis prostora u kojem se obje nalaze prilikom otmice, elementi hodnika, tavana kao dijela paravan memorije, sve se ponavlja....opis stola – obdukcijski....opis bića: tanki, sviejtlost, opisi osjećaja da ne mogu djelovati – ne mogu se braniti od njih...

U ovom dijelu seanse vraćena je na za nju traumatičan događaj u ranom djetinjstvu! Označeni su dijelovi koji se preklapaju s dijelovima iz prve seanse...

T: Pogledaj oko sebe i reci mi što vidiš i koliko si stara?

S: Ne znam, mala beba sam, zamotana, u krevetu sam sama, samo ograda sa svih strana, bijela, plahte....(teže diše, uznemirena je)

T: Znaš li gdje si?

S: Znam – u sobi u bolnici! (plače)

T: Zašto si u bolnici?

S: Ne znam, zato što sam kašljala, ali ja sam dobro i ne želim tu ostati....(plače)

T: Idi sad ovako velika do tog kreveta, idi i utješi sebe kao bebu. Idi i utješi se. (jako plače i uzdiše dok se tješi)

S: Lakše mi je. Trebam dodir. (lakše diše)

T: Izvrsno, samo budi tamo.

S: Tako sam htjela da me netko primi, miris topline....

T: Samo si daj vremena, reci kad budeš gotova.

S: Je.

T: Sada se opet pomakni u vremenu unaprijed, idi dalje.....Gdje si?

S: Opet sam u bolnici.

T: Koliko si stara?

S: Ne znam, stojim u kinderbetu, još ima djece i vidim u druge sobe kroz staklene zidove, kroz prozore....ne znam koliko, imam tri godine?

T: Zašto si u bolnici?

S: Ne znam opet kašljem i boli me grlo. Ne mogu gutati. Samo stojim i gledam, stojim držim se za ogradicu, točno mi dođe do brade. Ne želim tu biti, ali tu sam gledam sve oko mene...

T: Kako se osjećaš vezano uz to što ne želiš biti tu?

S: Ostavljeno, nisu me slušali, ja tu ne želim biti. Nitko nije to čuo, oni svi nešto rade, kao da moje riječi ne dopiru do nikoga.

T: Kako izgledaju tvoje riječi?

S: Kao dim od cigarete, svakakvih je oblika...

T: Kako izgledaju riječi odraslih oko tebe?

S: Oni imaju vrlo jasne obrise, moje riječi kad nekud otiđu se polako razilaze, taman kad trebaju doći do nekoga, one se prošire i izgube oblik....drugi te riječi... njihove te udare, čujem sve riječi...

T: A svoje?

S: Ne čujem, ali osjećam...

T: Što misliš čuju li odrasli tvoje riječi...

S: Ne, mekane su, trudim se ispuhnuti što jače, da bude gusti oblak, ja se komešam i kao da uzimam mučak za mućenje jaja bjelanjka, takve su i mogu letjeti, to su moje riječi...

T: Odakle dolaze tvoje riječi?

S: Od mene....Možda ja uopće ne otvaram usta? Ali vrištim nekada.....ne znam....

T: Kako si obučena?

S: Imam kao spavaćicu, pidžamu, nešto vrećasto, svijetle boje s plavim točkama....bosa sam, volančiće na ramenima....

T: Šta imaš na pikici i guzi?

S: Ništa imam samo tu neku spavaćicu koja se s prednje strane obuče, a iza se pričvrsti, nekako zaveže....nemam ni pelene, gola mi je guza....

T: Da li želiš sebe posjetiti ovako velika i tamo?

S: Da!!!

T: Idi onda tamo.

S: Samo sam htjela da stvari (plače) da me čuju. Htjela sam da me čuju.....Imala sam osjećaj kao da sam duh, sad sam stvarna!!!!!!! (plače) Postojim pa mi je lakše! (plače i dalje, ali se i smije i dalje je u toku njezin posjet sebi maloj) Pokazala sam si lutku koju sam dobila!!!!

T: Kakva je?

S: Baka mi je kupila kad sam ostala u bolnici.

T: Jel znaš zašto si u bolnici?

S: Znam, šta su mi govorili, ali ja mislim – znam da sam teško disala, nisam imala zraka i sad mi je lakše, ali ne razumijem zašto moram biti još tu jer dišem i jedem. Nisam jela prije....Nisam baš trebala biti tu, ali ja ne trebam biti tu stvarno, niti tako dugo!!!! Ne bih trebala biti!!!!!

T: Jesi «velika» još tamo? Objasni sad sebi maloj sve....

S: Trebam ostati još malo tamo, ali razumijem što je to dobro kao da sam tamo, ali nisam uopće nikada trebala biti u bolnici!!!! Ne znam, nisam trebala biti tamo.

T: Kakvo mišljenje imaš o tome što oni nazivaju problem s disanjem?

S: Dešavalo se da nisam mogla spavati, da ne mogu udahnuti, mogu dok sjedim, ali nisam mogla ležati i spavati...

T: Zašto?

S: Nisam mogla udahnuti. Htjela sam ali kao da pluća nisu imala prohodnost...

T: Zašto?

S: Ostalo je bilo van funkcije, kao da je, ha, dobro je pitanje zašto..disala sam s vrhom skroz gore plitko, meni je to bilo dosta, nisam se mogla kretati, zakašljala bi, ali ako sam bila mirna i ako sjedim i polako dišem bilo mi je to dosta, a i znam da sam smiješno zvučala....ti zvukovi, to je pištalo na sve strane, svi su bili zabrinuti...

T: Kad se to prvi put dogodilo, makni se od scene u kojoj si bila i idi na trenutak kad se to prvi put dogodilo – ovakvo disanje.

S: Ne znam, jako sam mala....

T: Pokušaj vidjeti, usmjeri pažnju, što se događa? Gdje si?

S: Na velikom krevetu sjedim, plačem i sve oko mene je uzburkano i gusto, nekako....i teško dišem....ne mogu naći put da udahnem...

T: Zašto?

S: Sve je zatrpano nekom smjesom...

T: Usmjeri pažnju...

S: Kao kaljužasto, močvarno neko tlo kroz koje možeš propasti...

T: Gdje je to tlo?

S: Na mojim plućima, ne mogu naći....čisti put kroz koji bi mogla udahnuti...

T: Kako je nastalo to tlo?

S: Prekrilo me, prekrilo (plače) cijela sam .....prekrivena....(plače)

T: Koliko godina imaš?

S: Ne znam (ne može govoriti jako plače) – sva sam ljepljiva, s tim....(plače) sve mi je teže hoću prostora za udahnuti kao da je gust zrak...

T: Gdje si?

S: (plače, rida) Strah me pogledati. Strah me je....

T: Čega te strah?

S: Osjećam neku čudnu energiju, neko, nešto nepoznato novo i neugodno i cijela sam prekrivena s tim kao čudovište iz močvare koje je izronilo iz nečega....čas imam osjećaj da stojim, čas da ležim, noge su mi skroz drvene, (jako plače jedva govori)

T: Gdje si?

S: U nekom prostoru.

T: Kako izgleda prostor?

S: Pun je zraka svijetla. Kao da je mrak, pa prodire zraka svijetlosti, kao neka šupa od dasaka koja je mračna pa kroz nju prodiru zrake svijetlosti...

T: Usmjeri pažnju na zrake svijetlosti i pogledaj još jednom prostor...

S: Ne znam, sa svih strana jednako dolazi prigušeno svijetlo, čudno je, prigušeno, ali dosta jako kao da se postepeno pojačava unutar prostora, a dolazi izvana...

T: Jesi sama?

S: Nisam, to sam na tavanu, u stvari nije to – ma to je prostor za zečeve kod bake, tu smo se bratić i ja popeli i zatvorili, samo malo svijetlo je tu, ne znam kako smo se uopće tu popeli...idem otvoritii vrata zaglavila su se, guram, guramo, on mene, ja vrata, jako sam gurnula i pala dolje....(ovo je sve izgovoreno s olakašanjem, čak veselo – eto – sve se zna – čarobna paravan memorija!)

T: Koliko si stara?

S: Ne znam imam li 6?

T: Makni se od te scene, vrati se u onu bolničku sobu i ako želiš idi se još utješiti...

S: Dobro sam....

T: Sad se opet malo pomakni u vremenu, idi do treće godine.....gdje si?

S: Sve je prazno, slika je samo ta da tata drži brata i mene, ali to je težak mi je taj – osjećam težinu u nogama....kao da sam prikovana za nešto, ne znam šta se događa...

T: Usmjeri pažnju...

S: Ne znam jel ležim ili stojim, kao da me magnet neki privukao za nogu, kroz leđa i glave, noge su mi prikovane, kao da me netko drži za noge...

T: Pogledaj oko sebe....

S: (plače opet jako) Ne mogu otvoriti očl strah me je (jako je preplašena, tiho govori kroz plač i paniku)

T: Tu si pored mene, ovo je samo pogled na to.....

S: Kao da me netko, nešto, ne osjećam se ugodno, čudna je atmosfera oko mene...

T: Na koji način čudna?

S: Nema mirisa, ne osjećam nikakvo strujanje zraka, nema nikakvih senzacija, osjećam samo težinu na leđima i ruke kao da su mi pričvršćene za podlogu...

T: Pogledaj u ruke i opiši mi šta vidiš?

S: Nešto me drži za ruku.

T: Koliko si stara? Kakve su ti ruke?

S: Male, male ruke, male ruke, mogu sve s njima, male su, male su i debele...

T: Koliko imaš godina.

S: Imam dvije godine!

T: Tko te drži za ruku, kakva je površina na čemu ležiš?

S: Ploha je glatka, savršeno glatka, ravna je ali ima uzdignute bridove i kao neka mala  - ma kao stol za obdukciju. Ploha se presijava, djeluje kao špic od olovke, granitno, sjajno, sivi odsjaj, savršena je glatko i oblo i ko da je stakleno...neki ne znam to opisati taj materijal – neki savršen materijal...

T: Kako je ležati na tome?

S: Dobro, totalno sam se kao stopila s tim, nemam onaj pritisak onaj više na plohu, kao da sam se opustila. Predala sam se.

T: Pogledaj gdje si?

S: Ja sam na brodu, gdje sam vidjela ono dijete!!!!!! Sad ja ležim tu, ne osjećam strah. Nemam više mogu gledati okolo...

T: Šta vidiš?

S: Poznati prostor gdje sam već bila, ne znam kakvog je oblika, oval, elipsast??? S gornje i donje strane prostor je udaljen pa se nekako spajaju....kao da idu u krug, sve je nekako isto nema ulaza nigdje....Prostor je odozgora kao neki svodovi prema sredini, onda su u srednjem dijelu – drugačiji je materijal, ne znam jesu li to prozori, sve ide prema dolje, ljevkasto....ne mogu odrediti veličinu...

T: Šta radiš tamo?

S: Pa ležim.

T: Dobro, pomakni se malo unaprijed...što se događa?

S: Osjećam prisutnost neku, kao da se netko od negdje približava s desne strane moje glave, ali ne vidim ništa, ali osjećam pritisak u donjem dijelu trbuha, kao da mi je netko stavio neku, ne stavio nego približio rendgenski uređaj...

T: Pogledaj....

S: Vidim nekakvu – neki uređaj – ne dodiruje me, taj je uređaj sam, dok sam obratila pažnju na odlazak to se pojavilo iznad mene, ali nije za ništa pričvršćen, uređaj je sa širokom plohom, izgleda kao napa kuhinjska i stoji, osjećam prisutnost tog, kao da mi nekakve zrake prolaze, osjećam jajnike, neku težinu u trbuhu i mučninu...Mučnina se pojačava i jače sam – stah me je, stislo me je...neka sila me povukla jače na taj stol, ne mogu se ljutiit niti pogledati tko dolazi, širi se taj neugodan osjećaj po tijelu (plače) po prsima, jojjjjj, razlijeva se, kao neka tinta, jojjjjj...

T: Želiš da te maknem?

S: Neee...jojjj, aaa, (stanka ona jauče).....prisutno je još uvijek, osjećam pritisak u prsima, evo popušta.....osjećaj neugode ....gađenja....

T: Pogledaj po prostoriji...

S: Na stopalima imam neki dozimetar, neki uređaj, nije uređaj nego drže me neke ruke...

T: Pogledaj čije su?

S: To su ruke onih bića....

T: Koliko ih je?

S: Dva...(jako plače – jedva govori)

T: Jesi uspjela vidjeti ono s desne strane što si osjećala?

S: Došao je isto takav – ali drugačiji.

T: Kako drugačiji?

S: Isto je takav ali on je prišao blizu mene (ne može govoriti – jako plače užasnuta je)

T: Šta se događa?

S: Ta prisutnost mi je poznata!!!!!!! (potpuno se slomila, jako rida)

T: Po čemu je on drugačiji, a opet isti?

S: Isto izgleda, ali imam neki osjećaj kao da je njegova energija jača, ne znam kako bih opisala...

T: Šta je radio?

S: Samo me promatrao, ali ja ga se bojim....

T: Kako te promatrao?

S: Ne znam, išao je iz desna, kao da nešto smjera, ne znam što, oni svi stoje, mirno stoje i on ne znam samo i dalje je tu.....

T: Hoćeš da te maknem?

S: Da.

Tamara Vrančić Sokač