Mi danas promatramo nebo i kad na njemu ugledamo nešto nepoznato, tome dajemo naziv NLO – nepoznati leteći objekt.  

Nekada to nije bilo tako, a tragovi o tome sakrivaju se upravo u mitovima ili religijskim tekstovima. Njima to nije bilo nepoznato, možda zato što su znali kome to pripada. Da proučavanje ove tematike nije nešto što je novina, svjedoče i tekstovi koji su napisani davnih 80-ih godina. U Zagrebu je u to vrijeme izlazila: «Fokus – ilustrirana mjesečna revija – ljudi u vremenu i prostoru» svakog prvog ponedjeljka u mjesecu. Između ostalih tema, neke su obrađivale i ova područja, pa je u rubrici nazvanoj «Istina i mitovi» autor B. Jurković, napisao vrlo interesantan feljton - objavljen u nekoliko djelova.

Naslov feljtona je - Zeus je aterirao!

Tekst pripremio B. Jurković

                                                   

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ZLATNO DOBA – MOŽDA IPAK STVARNOST?

 

Munje su bljeskale, noć urlala, Zemlja stenjala u plamenu bljujući gljivolike oblake dima, što su zasjenjivali zvijezde. Električki su lukovi udarali u planinske vrhunce raspršujući čvrste stijene i paleći šume svojom vrelinom. Posvuda eksplozije. A srebrnasti svemirski brodovi što su navirali odnekuda s Mjeseca izmicali su uništenju, nastojeći da nađu mjesto za prizemljenje. Odjednom, planina kao da se rascvala u latice plamena koji je proždirao svemirske lađe kao mušice; jedna jedina uspjela je izbjeći uništavajućim zrakama i naglo promijenivši smjer leta hitro krenula natrag u svemir.

Duboko unutar planinskih litica, divovi na koje je bio usmjeren taj nasrtaj nisu se veselili. Ovaj put je napad propao, no zaredat će novi, s hidrogenskim bombama, koji će razoritit čak i utrobu Zemlje. Već deset godina taj planet trpi divljačke nuklearne napade iz svemira, planine zatrpavaju jedna drugu, kontinenti podrhtavaju i rune se u oceanske dubine. Zemlja se trese u grčevima opustošenja, pitomi se krajolici rastaču. Osvajači sa zvijezda bacili su na koljena velebnu Civilizaciju Sunca, potpomognuti izdajničkim vračevima iz Zemljine nutrine. Posljednji branitelj Zemlje stajao je u zalivu podno dostojanstvenog Kavkaza i odbijao napade s neba. Bio je nada ovoga svijeta.

Duboko u podzemlju, veliki je gospodar promatrao na ekranima prizore žestokih okršaja. Divovo je oko zasuzilo gledajući kako nestaje nekoć ponosno carstvo: kule Atlantide rušile su se u more, tihooceanska je flota plamtjela u luci Tiahuanaco, u Italiji je carska prijestolnica nestajala u prahu ruševina, dok je car čamio zatočen na britanskom otoku. S uzavrelog sjeverozapada srljale su prema Sredozemlju horde izbjeglica...Gospodarovo se dostojanstveno lice namrštilo. Zašto bog dopušta te patnje? Zašto nevini uvijek...? Kompjuter je zapištao, žaruljice su zasvjetlile javljajući stravičnu novost. U posljednjem je napadu jedna atomska bomba razrušila energanu koja je opskrbljivala obrambene laserske uređaje. Gospodar je uzdahnuo, a onda je počeo govoriti u mikrofon potičući svoje ljude da što prije poprave štetu. Vrijeme! Nedostajalo mu je vremena! U podzemnim su laboratorijima njegovi učenjaci pokušavali ovladati onom prvotnom energijom što pokreće zvijezde; čim im to pođe za rukom, oslobodit će volejnu Zemlju i prenijeti rat na druge svjetove. I osvojiti svemir.

Gospodar se popeo na stijenu i promatrao obrise planina obrubljene zlatnim odsjajem sunčevih zraka. Duboko je udahnuo svjež jutarnji zrak. Zvijezde su jedan po jedna nestajale iz dosega pogleda, noć je ustupala mjesto bjelini dana, zvukovi i mirisi zore najvaljivali su buđenje Zemlje, njezino ponovno rađanje u novome životu.

Takav blaženi mir podsjećao je na to da su to posljednji dani mira. Gospodarovo se pravilno lice moralo razvući u smiješak kad se sjetio svoje odvažne misije na Jupitru koja je i izazvala ovaj rat: kad se sa svoja dva brata, pobunio protiv vlasti Svemirskog vladara, otišao je na taj divovski planet i ukrao tajnu Sunčeve energije – za dobrobit ljudskog roda – te pobjegao svemirskim brodom, progonjen jupiterskim patrolama...Još su ga i sad prožimali trnci kad se toga prisjećao.

Rasrđeni Jupitrani su odmah, sa svojim saveznicima, napali Zemlju, potpomognuti podzemnim protivnicima vlasti i opsutošili je svojim zvijezdanim oružjima. Miroljubivi je car ubrzo morao okusiti gorčinu poraza, njegove su snage razbili moćni došljaci sa zvijezda. U toj su posljednjoj bitki zarobljena i Gospodarova braća: najmlađi, nepomirljiv, zatočen je na nekoj afričkoj planini; drugi je pristao da surađuje s Jupiterskim kraljem, oženio se prelijepom fizičarkom koja mu je u miraz donijela  nuklearni reaktor, no ovaj je eksplodirao i izazvao radijaciju koja je desetkovala stanovnike svijeta.

Sirene su zaurlale. Iza oblačka se pojavio opaki svemrski brod.

Gospodar je opsovao opazivši neprijatelja kako se približava. Laser je bio onesposobljen, utvrda je ostala bez obrane. Je li to bio svršetak ljudskog roda na Zemlji? Mora li se taj planet podvrgnuti došljacima iz svemira? Zurio je u krajolik svijeta koji je volio kao ženu. Suosjećanje s preostalim čovječanstvom razdiralo mu je dušu: za Zemlju je živio, za nju će i umrijeti.

Napadač je kružio spuštajući se, pripreman za posljednji udar. Odjednom je iz sunčeva blještavila izniknuo mali svemirski brod; ubojite zrake iz njegova oružja pretvorile su napadačku letjelicu u plamenu loptu koja je ubrzo pala nekamo u dolinu i nestala u eksploziji vlastite atomske bombe.

Prije nego što se taj junak - pobjednik spustio na zemlju, Gospodar je shvatio tko je on: div čiji su se pothvati u posteljama i bitkama pročuli po cijelom svemiru. Njegovo je posredovanje dovelo do časnog primirja; Jupitrani su Gospodara imenovali Upravljačem Zemlje i dali mu zadaću da iznova izgradi civilizaciju. Mnogo godina je podučavao ljude mirnodopskim vještinama i umijećima, sve dok odavna proricani komet sa Sirisua nije zaprijetio svijetu. Kad se taj plameni zmaj stao približavati, jupiterski je kralj poslao sve planetarno brodovlje da ga presretne i svojim raketama razori glavu zloslutnoga kometa. Zemlja je tako bila pošteđena od posvemašnjeg uništenja, ali ne i od kiše usijana kamenja koja je zasula cio planet. U međuvremenu se čovječanstvo iskvarilo i izrodilo u manama, a na Zemlji su vode nabujale i preplavile kopno. Div je spasio nekoliko muškaraca i žena kako bi se čovječanstvo moglo obnoviti i opet napučiti Zemlju...

 

Jesu li legende vjerodostojne?

Cio ovaj poduži uvod možda bi prije pristajao stranicama «Siriusa» nego «Fokusa» - kad bi bila riječ o znanstvenoj fantastici koja opisuje zamišljenu prošlost ili budućnost. Ali nije tako: cijela je ova priča prepričana prema zapisima Hesioda, Eshila, Ovidija i drugih klasičnih pisaca stare Grčke i Rima. Sličnost s nekim suvremenim pričama proistječe samo iz toga što su antički izrazi poput «plamenih hitaca» ili «ognjena kaosa koji se pretvarao u gljivoliki stup dima» zamijenjeni danas shvatljivim «raketa» i «nukelarna eksplozija».

Tako smo došli i do srži teme kojoj će «Fokus», u nekoliko brojeva posvetiti dio prostora: uspoređivanju legendi antičkih naroda koje se odnose na postanak božanstava i čovjeka te na međusobne odnose tih legendi. Ukratko rečeno: je li sličnost grčkih, rimskih, slavenskih, skandinavskih mitova s onima nastalim na tlu Amerike ili Dalekog istoka zapravo dokaz za tvrdnju koja je – na prvi pogled – na granici razuma: «božanstva» iz svih tih legendi zapravo su izvanzemaljska bića koja su posjećivala Zemlju....

Još nešto: možebitna sličnost nekih tvrdnji u ovom feljtonu s tvrdnjama pojedinih «ufuloga» ili kojekakvih Danikena bit će nekada i – nužna. Naime, pretpostavimo li da su bogovi iz antike zapravo svemirski došljaci – a ta je pretpostavka, rekosmo, teza našeg feljtona – znači oni su morali na Zemlju doći nekakvim letjelicama, možda baš tanjurastim, a morali su i utjecati na razvoj čovjeka, ako ne i cijeloga života na našemu planetu.

Stari Grci kao da su najljudskije štovali svoja božanstva. Kao da su ih shvaćali doista kao viskorazvijena razumna bića, što stoluju na uvijek oblačnome Olimpu, ali bića koja imaju i svoje ljudske potrebe, prohtjeve i ponašanja. Ipak, to su bili bogovi pa su se tako prema njima i vladali. Tko bi se usudio zaključati svoju kćer kako ne bi postala predmet seksualne pohote nekoga boga? Nisu li najveći junaci starine sinovi djevica? I dok je Jehova propisivao najstrože norme društvenog ponašanja svojim podanicima, tata Zeus je bio presretan što može svoje Grke prepustiti demokraciji kakvu sami žele. A i stari su Grci bili presretni zbog toga: nije im padalo na um da Zeusa pokušaju skinuti s božasnkog prijestolja. Njihovi filozofi, koliko su god bili nesložni o pitanju zvijezda i života na njima, jednostavno su tvrdili da su gospodari Zemlje nekoć davno stigli s nebesa...baš kao i židovski Jehova.

 

Korisno čačkanje po precima

Silno smo ponosni što živimo u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, razdoblju neslućenog razvoja tehnologije, sociologije, tehnike, životnog standarda i tko zna čega još. No, jesmo li sigurni da će naši potomci nakon pedeset tisuća godina bilo što znati o nama? Neće li oni žaliti zbog neznanja o svojim precima baš kao što i mi danas žalimo što ne znamo ništa o vremenski mnogo bližim Ilirima koji su nastanili današnju Jugoslaviju, ili kao što Englezi ništa ne znaju o svojim precima Britima i žale zbog toga?

Stari Grci su – baš kao i Indijci, Tibetanci, Kinezi, Japanci ili Egipćani – pokušali dio svoje prošlosti sačuvati u legendama, za današnjeg čovjeka prilično neshvatljivim. Na primjer, Babilonci su svoje ostarjele i onemoćale bogove zamjenjivali mlađim i muževnijim, a nakon vladavine bogova u Zlatno doba izbio je rat između potlačenih ljudi i tlačitelja; vodio se uz pomoć zračnih lađa brzih poput svjetla i naoružanih sveuništavajućim bombama. A da nismo odgonetnuli tajnu klinova pisma, još i danas nam ne bi padalo na um da babilonsku mitologiju povežemo s – astronautikom.

A ta se babilonska mitologija – u biti - malo razlikuje od ostalih istočnjačkih, pa i one starogrčke.

Priča o «stvaranju svijeta» u starih Grka – Hesioda, na primjer – temelji se na «iznenadnom prosvjećivanju neuka puka što je stiglo iz svemira», na «kaosu koji se pretvorio u biće koje nije postojalo oduvijek i koje se pojavilo odnekle». Da se, kojim slučajem, u to doba pojavio Darwin i ustvrdio Grcima kako su postali od majmuna, oni bi ga smjesta utopili u pirejskoj luci. Njihova predodžba vlastitih predaka poklapala se s predodžbom o božanstvima, nipošto – majmunima. (Za usporedbu: majmune, kao pretke, ne priznaje ni jedan legenda; japanska, o Izanagi i Zanamiju koji su stvorili Zemlju iz vode, ili ona babilonska, o božici Arwin koja je stvorila Eabamija, prvog čovjeka, iz komada gline, nikako se ne bi uklopile u Darwinovu zamisao).

Stari Grci su u tom pogledu nešto poetičniji i od Darwina i od ostalih naroda. Oni, doduše, priznaju bogu da je stvorio čovjeka po uzoru na vlastiti lik – kao u Genezi – no taj je lik bio lik – astronauta. Zapravo, grčka je legenda malo složenija – počinje od Urana (neba), koji se oženio Geom (Zemljom) i s njom izrodio dvanaestero djece, Titana....no, ta je priča preduga i previše poznata da bismo je sada prepričavali.

Činjenica je da priče iz grčke mitologije dovode današnje studente i učenike do ogorčenja i razočaranja. Zar su te bljezgarije doista jedini dokaz da su nekoć davno svemirci posjećivali Zemlju? Može li u današnje prosvjećeno doba bilo koji duševno zdrav čovjek povjerovati u te priče pećinskih ljudi zabilježene mnogo kasnije, perom romantičnog pjesnika? Zar sva ta trabunjanja o nekakvom Zlatnom dobu, o ratovima s bogovima, o Zeusu koji je uništio ljudski rod četiri-pet puta može biti dokaz da su Zemlju posjećivali stanovnici dalekih zvijezda?

Začudo, te zbrkane priče potvrđuje i usmena predaja stara stoljećima, koja bi se očito zametnula ili izgubila da nije zasnovana bar na djelićima istinitih događaja. Mi se danas, ne sjećajući se ni što smo sinoć večerali, možemo samo diviti pamćenju drevnih Grka. A da nije riječ o bajkama nego zaista o sjećanju, ima dokaza napretek. Na primjer, «mit» o Tezeju i Minotauru naveo je Arthura Evansa da iskopa veličanstvenu civilizaciju Knososa; «Ilijada» smatrana plodom mašte pjesnika, dovela je Heinricha Schellemanna do ogrlice lijepe Helene i do toliko – dotada – ismijavanih zidina Troje; još danas su pripovijesti o zlatnim čudesima Inka motiv mnogim istraživačima, iako je od doba konkvistadora pokradeno Inakma više dragocjenosti nego što ih spominju legende.

Očito je da su danas odnosi ovakvi: da se nekim vremeplovom suvremeni čovjek u trenu preseli među zidine Troje osjećao bi se ništa manje neugodno nego Ahil da se na isti način preseli u današnji  - London.

 

Homer nije Shakespeare....ali ni obrnuto

I što da mislimo o tim starogrčkim legendama? Nije li Zeus u njima neka vrst današnjeg «supermena»? Suvremeni političari zaista mogu zavidjeti Zeusu kao idelanom predsjedniku vlade: umjesto da svakih nekoliko godina mijenja vladu – on mijenja narod i stvara novo, sebi naklonjeno biračko tijelo! I to pripovjedajući svakom naraštaju doslovno istu priču!

Teolozi tvrde da Biblija ni ne spominje grčke bogove i proklinju poganska božanstva proglašujući ih đavolima. No, Mojsije, autor biblijskog «Postanka» odgojen je kao egipatski princ, stekao je tajna znanja vjerojatno u Lemuriji (Atlantidi), a «Talmud» dokazuje da je najprije bio etiopski vojskovođa, a tek nakon toga, pošto je dokazao svoje sposobnosti, i vođa Izraelićana. Povjesničari mu ne poriču postojanje, ali utvrđuju da je živio prije 3300 godina, dakle u razdoblju Minoske Krete, opsade Troje i procvata Mikene i u doba Ramzesa II, no nema egiptologa koji bi našao tragove njegova postojanja u to doba! Nije li njegova «Knjiga postanka» ipak nadahnuta nekakvim kraljevima, vladarima koji su na Zemlju stigli iz svemira?

Što o tome kažu suvremeni arheolozi?

Prekopali su temelje Atene i ustanovili da na tom prostoru nije bilo ljudskih naselja starijih od osam tisuća godina. Da je Howard Carter izgubio samopouzdanje samo tjedan dana prerano, ne bi iskopao bajoslavni Tutankamonov grob. Suvremeni povjesničari ne vjeruju Homeru jer nisu do danas iskopali Prometejevu lubanju (« jadni Yorick! Dobro sam ga poznavao, Horacije!» reče grobar – Shakespareovim perom – pošto je iskopao lubanju kopajući grob).

 

Tanjuri (leteći) u grčkoj mitologiji

Mnogi današnji znanstvenici smatraju da je grčka mitologija obična bajka, poput priče o Sfingi, posve tuđa suvremenoj znanosti. Čudesnim paradoksima, međutim, upravo suvremena znanost daje podršku tim legendama! Na primjer, baš u skladu s tvrdnjama u njima, posljednja otkrića u astronomiji, biologiji i egzobiologiji potvrđuju da u našoj galaksiji može biti na milijune nastanjenih svjetova. Samo u našoj galaksiji!

Glasoviti učenjak Josif Šklovski s moskovskog astronomskog opservatorija dopušta da inteligentna bića mogu mijenjati osobine zvijezda. Armenski fizičar Agrest tvrdi da su se svemirski brodovi nekoć davno spustili u Libijskoj pustinji.

Jesu li grčke mitološke priče o tome obične izmišljotine, opisi događaja koji se nikada nisu dogodili niti su se mogli dogoditi?

Većina tih priča očuvala se tek usmenom predajom. Pitagora je odbijao da zapiše bilo koju svoju misao, Sokart nije ostavio ni slova – a njihove su misli zamalo temelj cijele zapadne civilizacije. Zašto ne bi moglo biti slično i sa zapisima o bogovima astronautima?

Tukidid, kojeg se smatra «najvećim povjesničarom» koji je «ikada živio»  (Macaulay), prihvatio je dobar dio mitologije kao povijesnu istinu. Najnovija arheološka istraživanja potvrdila su njegove zabilješke o brončanom dobu i mnoge dosad neprovjerene tvrdnje iz starine. Odstranimo li svoje predrasude o svemircima na Zemlji, tada ćemo čak i u posve lingvističkom smislu – mnoge Tukididove riječi protumačiti drukčije nego «besmisli», kako ih je nerijetko tumačila znanost...

 

Jednooki Kiklop – sin svemira

Grčka riječ «ouranos» znači «nebo», Uranci bi dakle mogli biti došljaci iz bilo kojeg dijela svemira, a ne samo s Urana, planeta otkrivenog još u antičko doba. Mogli bi biti istovjetni i s Varunom, staroindijskim božanstvom, spominjanom u Vedama, gospodarom Mjeseca i zvijezda, drugim riječima gotovo neprikrivenim došljakom iz svemira.

Uranci vjerojatno nisu bili zamišljani kao stanovnici planeta Urana nego nekog mnogo udaljenijeg planeta koji je kružio oko zvijezde smještene u blizini središta Kumovske slame, kao bića koja su doputovala u naš sunačni sustav i još prije milijuna godina osnovala prolaznu stanicu na našem planetu. Jednooki Kiklopi, Uranovi sinovi, pobunili su se tom prilikom protiv svojih otaca i za kaznu bili protjerani u utrobu Zemlje, u Tartar. Odatle su poveli rat...no tu smo opet u vodama znanstvene fantastike, koliko se god slijed događaja činilo logičan: nemamo nikakvih dokaza.

Naša se Zemlja ohladila prije tri milijarde godina i otada je bilo prilika i prilika da se na njoj osnuju i propadnu galaktička carstva što su ih stvarali došljaci i osvajači iz svemira, boreći se međusobno za prevlast nad tim planetom, baš kao što su se Britanci i Francuzi borili za prevlast nad bogatom Kanadom.

Kiklopi su možda istovjetni s Elima, izvanzemaljskim bićima, nesličnima čovjeku, koji su gradili labirintske gradove koristeći atomsku energiju i stvorili civilizaciju Agarta, za kojom i danas tragaju pojedini učenjaci.

Mitološko škopljenje Urana, što ga je bio obavio njegov sin Kron, teško je protumačiti, iako je očito ono igralo više nego značajnu ulogu u tumaćenju kako je nestalo Uranovih potomaka i kako je njihovu prvu civilizaciju na Zemlji naslijedilo Zlatno doba Kronovih (Saturnovih) potomaka.

U starini su svi planeti imali imena bogova: nikakvo čudo: ti su bogovi bili samo čovjekoliki simboli prirodnih sila ili ljudskih osjećaja, za neuka je čovjeka posve normalno da božanstvo zamišlja nalik na sebe. Buda, Isus i Muhamed bili su stvarna ljudska bića; takvima su se u legendama održala do danas. Uran, Kron, Zeus i Apolon također su bili stvarna bića, no možda ne ljudska nego nekakva svemirska, s tko zna kojega planeta. Ime «ouranos» je zalog da takva tvrdnja ne mora biti i tlapnja.

Još nešto u prilog toj tvrdnji: Uran, udaljen od nas gotovo dvije i po milijarde kilometara, gotovo je nevidljiv sa Zemlje. Bio je zaboravljen od antike pa sve do 13. ožujka 1781. godine kad ga je ponovno «otkrio» Sir William Herschel; učinio je to za nas, zaboravljive Evropljane, jer pleme Šiluk u južnoj Africi od pamtivijeka naziva Uran «Trozvjezdom» - uračunavajući u taj naziv sam planet i njegova dva mjeseca, vidljiva tek najsnažnijim i najsuvremenijim teleskopima. Ili su možda Šiluci naziv «Trozvijezda» dokučili sami, a da ih nisu poučili posjetitelji iz svemira?

Uran je toliko udaljen od Sunca da je Sunčeva energija na tom planetu neznatna i nedovoljna za održanje života – pogotovo inteligentnih bića.Dvije su pretpostavke na temelju kojih bi život na tom planetu ipak bio moguć: ili toplinu dobiva iz svoje nutrine, ili dobiva zračenje iz raslinja na svojoj površini pa time i potrebno svjetlo, toplinu i kisik. Unatoč tim pretpostavkama, svi se iole ozbiljniji astronomi kunu da na Uranu život nipošto nije moguć, a kao alibi navode tisuće fotografija što ih je načinila sonda «Nimbus»: s udaljenosti od samo 600 kilometara od tog planeta nisu opaženi ni najmanji znaci života.

Veliki je Platon unatoč «Nimbusu» (o kome nije mogao ni sanjati) tvrdio kako su mišićavi, krupnooki i golemoglavi Uranci zapravo bili i prvi stanovnici Zemlje. Jedan od rijetkih suvremenih Platona je dr. George Hunt Williamson koji tvrdi da je bio prisutan kad je George Adamski, 20. studenog 1952., u Kalifornijskoj pustinji uspostavio radio-vezu s bićima koja žive na Veneri, a možda i na Uranu...

Dakako, ako je «ouranos» pojam svijeta s kojega su posjetitelji došli na Zemlju, tada je mnogo vjerojatnije riječ o nekom planetu mnogo dalje u svemiru, negdje izvan našeg Sunčeva sustava, odakle su inteligentna bića krenula u istraživanje svemira i dospjela na naš svijet.

 

Legende istoga podrijetla?

Kron iz stare Grčke (ili Saturn iz Rima) poznat je bio širom svijeta: među Semićanima kao El, u Britaniji kao Bel ili Alan, kao hebrejski Jahve, hititski Kumarbi, egipatski Set ili indijski Indra; u Babilonu je on očito bio «glavni demon» što je «sišao s neba», dakle svemirac; naime, u nekim kaldejskim zapisima stoji kako je deset dinastija vladalo punih 432.000 godina sve dok se Kron (svemirac?) nije prizemljio negdje u Armeniji. Kako se to zbilo ne bi opisao nijedan književnik kao što je to učinio neki seljak – tek je Ezekijelov opis spuštanja svemirske letjelice možda uvjerljiviji i shvatljiviji današnjem čovjeku.

Ne podsjećaju li Kronova «krila» na let «supermena» iz netom viđenog američkog filma u našim kinematografima? Ili na «raketice» što ih imaju uza se astronauti obiju supersila dok lebde pred televizijskim kamerama u svemirskom prostoru?

Astronomi niječu mogućnost života i na Saturnu, nebeskom tijelu promjera više od sto tisuća kilometara, kojemu je potrebno dvadeset devet zemaljskih godina da se okrene oko Sunca udaljenog mnogo više od milijarde kilometara; planetu kojem je atmosfera sastavljena od vodika i nešto malo metana, amonijaka i smjese etana, etilena i acetilena, na površini gdje vlada temperatura od osamdeset celzijevih stupnjeva – ispod ništice. Međutim, oni niječu mogućnost da je ta atmosfera zagrijana zračenjem.

I svemoćni Zeus ima ime koje vuče podrijetlo iz mnogo starije Indije: Đaus je u toj zemlji odvajkada bio bog koji je vladao Zemljom, došavši iz svemira – blistavom letjelicom, kako piše u Vedama.

Začudo, u mašti Grka Zeus nikada nije osobno boravio na Olimpu; nijedan Grk nikada nije nijednog posjetitelja poslao na tu planetu da se rukuje s glavnim božanstvom i gospodarom Zemlje. Olimp nikada nisu posjećivale rijeke hodočasnika (kao Meku).

Kinezi, Egipćani, Babilonci i mnogi današnji «očevici» tvrde kako su svemirski brodovi s bogovima stizali s sjevera – očito provlačeći se kroz otvore u Van Allenovu pojasu zračenja; danas znamo da su ti otvori u blizini Sjevernog pola! A i Olimp je – na krajnjem sjeveru tadašnje Helade. Uz to, sve legende i povijesni zapisi spominju planine kao mjesta božanske zapovijesti: Zeus ih je izricao na Idi na Kreti, Hamurabi ih je slušao na uzvisini Babilon, Jehova ih je diktirao Mojsiju na Sinaju, Ahura-Mazda je nadahnuo Ormuzda na gori Sabalan. Nisu li upravo planine bile savršena mjesta na kojima su se mogli spuštati na Zemlju svemirski brodovi sa svojim posadama, takozvanim «bogovima»?

 

Olimp ne samo u Grčkoj!

Starim Grcima Zeus nipošto nije bio božanstvo u smislu nekakva zastrašujućeg biblijskog ili srednjevjekovnog boga. On je, doduše, imao snagu da prema potrebi uništava civilizaciju, ali i mušku snagu pred kojom su atenske djevojke drhturile od strasti i čežnje. Zeus je slovio kao biće s vrlo sređenim seksualnim životom; unatoč uzdasima djevica on se nipošto nije vladao poput neuškopljenog bika. U Babilonu, gdje su ga poznavali pod imenom Marduk, Zeus se vladao drukčije: na najvišem katu njemu posvećena hrama bila je prostorija s golemim, udobnim krevetom i pozlaćenim stolićem, kamo su imale pristup samo božanske nevjeste...

Zeus, Jupiter, Marduk, Baal ili kako ga je već nazivao pojedini narod bio je samo naziv za osvajača – recimo poput naziva «Fritz» za osvajača u drugom svjetskom ratu. Dinastije božanstava Zlatnog doba, opisane perom Hesioda ili opjevane nadahnućem Ovidija, ograničene su samo na Grčku i njezine legende. No i u zemljama o kojima su Grci znali jedva nešto ili ništa, grčke dinastije Urana – Krona - Zeusa vladale su – samo pod drugim imenima: u Indiji kao Varuna – Indra - Đaus, u Babilonu kao Anu –Enil -Marduk, u Izraelu kao Bog – Jahve -Jehova, u Iranu kao Vaja – Ahuramazda - Mitra, u Feniciji kao Bog – El – Baal, kod Hitita kao Anu – Kumarbi – Tešubi, u Egiptu vjerojatno kao Atum – Oziris – Hor, u Meksiku kao Ometeotl – Quetzacoatl – Huitzilopochtli. Iste trojke, koje su svoja imena prilagođavale narodima kojima su vladale.

Ili možda nije bilo baš tako?

Bilo je! Opisi života tih «božanstava» upravo su zapanjujuće naličili jedan drugome. Indra bog rata u Indiji, poveo je nuklearni rat (opisan – kao i raskošan dvorski život – u «Ramajani» i «Mahabharati», drevnim indijskim  spjevovima). Stara kineska knjiga «Kralj Šu» sadrži opis kako je Čang Taj, kralj iz božanske dinastije, podučavao ovozemaljske vladare i održavao vezu na liniji nebo-zemlja.

Kineske su legende prepune opisa jezivih pojedinosti zračnih bitaka između «zmajeva što su rigali oganj» (dakle: svemirskih letjelica) i zemaljskih obrambenih sustava koji su sprečavali da napadači pretvore Kinu u prah. U tim opisima ima, dakako i zmija i zmajeva, no ne treba smetnuti s uma da su oni stari – 4400 godina! Na primjer jedna od legendi opisuje kako je heroj Ju «sišao s visina» na krilatome zmaju da bi ponovno gradio civilizaciju nakon golemih poplava. Svemirac i Zemljanin?

Sudeći prema zapisima svih tadašnjih kineskih careva, Ju je bio pripadnik «božanskih kraljeva».

Japanski Mikadi, carevi, potječu «izravno od Amaterasu, božice Sunca».

I stari su Egipćani vjerovali u Zlatno doba, kad su božice i bogovi vladali dolinom Nila, u razdoblju kad nije bilo ničega osim mira i ljepote. Oziris je podučio Egipćane kako da krenu prosvjećivati druge narode, no pošto ga je ubio vlastiti sin Set, došlo je do rata na Zemlji i nebu, uglavnom protiv Setova krilatog Sunca (svemirskog broda?). Hator je napokon postao božansko oko (također svemirski brod?) i opustošio Zemlju, izjednačujući svoju pripovijest s onom iz grčke povijesti...A egiptaska «Knjiga mrtvih» gotovo se ne razlikuje od starih Indijskih knjiga, bar u onom dijelu u kojem opisuje (nuklearna?) razaranja.

 

I vremenski usklađeno!

Božanski kralj Hefest, kojega je naslijedio sin Helios (Ra, Kron, Set, Oziris, Hor) vladao je (valjda kao svemirac?) punih 26.000 godina. Stari su Egipćani zadrli u povijest staru čak 630.000 godina; Grk Diogen Laercije spominje točno 48.865 godina, dok Pandor, egipatski redovnik tvrdi da su Egregoriji (anđeli čuvari podrijetlom sa Zemlje) čuvali vladara Ra pune tri milijarde godina. Vjerodostojni Herodot navodi priče egipatskih svećenika prema kojima je «Sunce čak četiri puta mijenjalo smjer svoga kretanja».

Herodotove se tvrdnje jedva razlikuju od Hesiodovih u kojima opisuje sumrake čovječanstva – a ovi se posve poklapaju s legendama Indijaca i Kineza.

Sumerani su vjerovali da je Zlatno doba čovječanstva bilo kad su Zemljom vladali superjunački bogovi; u jednom sumerskom zapisu stoji da su prije potopa kraljevi vladali 241.000 godina, a Asirci spominju čak i kraljeve (svemirce, pristigle s baze na Mjesecu) od prije 270 tisuća godina!

Legenda o Adamu, privremeno samome u Edenu, posve odgovara Hesiodovoj priči u Zlatnome razdoblju u kojem su muškarci živjeli presretni jer nisu imali ni žena ni kćeri. Talmud lansira drugu priču: kako se Adam oženio s Lilit, «demonkom» i vjerojatno svemirskom došljakinjom. (Stvaranje Eve i njezino protjerivanje iz Raja, zajedno s Adamom, ne ubraja se u Zlatno nego u Srebrno razdoblje povijesti ljudskog roda). A tko je bio «Bog» koji je Evu s Adamom najurio iz Raja? Čitajući između redaka «Knjigu postanka», on nije mogao biti nitko drugi nego neko biće iz svemira, koje je svojim «plamenim mačevima» dokazivao svoju (izvanzemaljsku) nadmoć u naoružanju.

Opisi Zlatnog doba našega planeta pokazuju kako je nakon toga slijedilo razdoblje klimatskih promijena, kataklizama i razaranja, što je je prouzročilo vraćanje čovjeka u stadij divljaštva i to širom Zemlje.

Koliko je u svemu tome bio utjecaj došljaka iz svemira – tu su sve legende svijeta jednodušne. Keltski su bardi pjevali o «anđelima» pristiglim s nebesa koji su porodili novi ljudski rod oplodivši zemaljske žne; Nordijci nisu bili ništa manje kritični u svojim spjevovima o Odinu; Freja, božica ljubavi kao da je iznikla iz grčkih mitova; domoroci u Australiji i danas pripovjedaju o idiličnim «razdobljima snatrenja» u prošlosti; Polinežani se sjećaju krilatih ljepotica koje su im stigle s neba; stanovnici Karolinskih otoka opisuju čudnesna bića što su dolijetala letjelicama; Havajci se sjećaju Sunčevih brodova, Eskimi Velikih bijelih duhova, Vijetnamci Božanskih kraljeva, Kampućijci na ruševinama Angkor Vata slikovito promatraju bića poput Oana, svemirskog prosvjetitelja; čak i civilizacija zasuta vječnim pijeskom pustinje Gobi svjedoči o tome da je nadahnuta gostima iz svemira. Sjevernoamerička eskimsko-indijanska plemena pokušavaju se približiti nebesnicima penjući se ljestvama na svojevrsni babilonski toranj; Maje su se sjećale četriju razdoblja označenih bijesom ili dobrohotnošću njihova junaka Quetzalcoatla; u Gvatemali su pernate zmije označavale bogove koji su se spustili na Zemlju.

Sve to pokazuje da grčka mitologija nipošto nije jedina koja opisuje prošlost našega planeta; u svim krajevima Zemlje i danas su žive legende koje svjedoče da su upravo posjetitelji iz svemira stvorili današnju ljudsku civilizaciju, ili bar pripomogli da se ona održi i preživi.

Na nama je da u to povjerujemo – ili ne povjerujemo.

 

Kraj 1. dijela!