Zeus je aterirao! - 2. dio

 

SVEMIRCI SVIJET DIJELE

 

Fokus – lipanj 1980.

 

Prije dvanaest tisuća godina bijesnio je rat između Atlantide i Atene. Onakav kakvim su ga opisali Solon i Platon, taj bi rat morao okrenuti naglavce mnoga temeljna shvaćanja evropske civilizacije i nipošto se ne uklapa u njih, pa su kasniji učenjaci jednostavno zanijekali taj rat kao stvaran događaj i proglasili ga legendom.

Platon opisuje priču što ju je Solon bio čuo od egipatskih svećenika, kako su kraljevi Atlantide vladali Afrikom i Evropom, uključujući Libiju i Italiju, i tad krenuli u konačno osvajanje Sredozemlja, napavši golemom silom Grčku i Egipat. (Teopomp s Ija procjenjuje atlantidske snage na deset milijuna vojnika; D. dan u Normandiji 1944. godine bio bi prema tome dječja igra!).

Platonovi opisi atlantidske invazije na Evropu dramatični su poput Churchillovih dalekovidnih govora o strahotama kojima prijeti nacizam. Uopće, usporedba nasrtaja Atlantiđana s Hitlerovim blickrigima posve je začuđujuća. Oba su rata izazvale «sile tmine», u oba su pobijedili «anđeli svijetla» (služimo li se antičkom terminologijom) i Atlantida i Treći Reich razoreni su do temelja. Platon pripisuje Atlantiđanima posjedovanje «velikih i čudesnih moći», posve nepoznatih u njegovo doba.

Povežemo li Platonove riječi s tvrdnjama iz indijske «Ramajane», pa Lemurijance izjednačimo s Atlantiđanima, nije li najezda na Grčku i Egipat bila izvršena uz pomoć letećih strojeva, zraka smrti i atomskih borbi?

Bitke kod El Alameina, Vukovara ili Kurska morale su se odvijati drukčije u ratu protiv Atlantiđana – u najmanju ruku bez tenkova na pogon naftom. Naime, Imanuel Velikovski postavio je teoriju o nastanku nafte na Zemlji: kad je Venera došla u položaj najbliži Zemlji, njezina ugljikovodična atmosfera dijelom je prešla na Zemlju i pretvorila se u naslage tekućeg zlata. A to se dogodilo, prema Velikovskom, prije nekoliko tisuća godina, u svakom slučaju poslije navale Atlantiđana. Prihvatimo li zamisao Velikovskog, jasno je da ni jedna drevna civilizacija nije mogla biti temeljena na tehnologiji zemnih ulja.

 

Starovjeki elektromehaničari

Proniknemo li dublje u Platonove opise, možemo zaključiti da su atlantiđanski (ali i grčki) učenjaci koristili kao pogonsku snagu statički elektricitet, i to na način koji ni tehnika na današnjem stupnju ne može razjasniti. Vjeruje se da su obje strane bile naoružane ultrazvučnim vibracijskim i dezintegrirajućim oružjima, uključujući u to stravične sideričke bombe.

Razumije se, ako je sve uopće bilo tako kako to vjerujemo platonskim opisima i solonskim kazivanjima. A sudeći prema klasičnim spisima na sanskrtu, mogli bismo čak vjerovati da je doista tako bilo.

«Bundhasvamin brihat katha slokasanigraha» ime je starog nepalskog spjeva na sanskrtu. U njemu je opisan silazak «božanskih bića» s neba na slikovito podnožje Himalaje, kamo su došli da bi bludničili i osvajali. Opisane su i letjelice – neka vrsta svemirskih brodova – kojima su bića stigla, i strogost kojima su ona čuvala pojedinosti o konstrukciji i tehničkim osobinama svojih prometala pred radoznalošću domorodačkog stanovništva.

Djela «Brihat katha» i «Harsa karita» iz sjeverne Indije čak su konkretnija u svojim tvrdnjama: vlasnicima letjelica smatraju Grke. Što ih je navelo na takav zaključak? Možda «bogovi» koji su u to doba vladali Grčkom i obranili tu zemlju od Atlantiđana? Platon lijepo opisuje kako su Zemlju podijelili između sebe bogovi svemirci: Posejdon je zaposjeo Atlantidu, a Hefest i Atena uzeli su Grčku; Atena je na Akropoli osnovala grad komu je nadjenula svoje ime.

Jezikoslovci tvrde da riječ «Atena» nije grčkog podrijetla; u svakom je slučaju starija od ostalih grčkih riječi. A što ako je Atena bila svemiranka, ako njezino ime potječe izvan Zemlje? Nisu li najstariji «kipovi» Atene upravo «paladiji» kamenje za koje se vjerovalo da potječe iz svemira? Istraživač i pisac Peter Kolosimo spominje  i postojanje «paladijskog lasera», sveuništavajućeg oružja.

Uopće, prethistorija Evrope više je nego zagonetna. Dok praljude zamišljamo ogrnute krznima sovjetski su arheolozi otkopali kod Vladimira, sjeverno od Moskve, dva groba s kosturima dvojice dječaka. Dječaci su pokopani odjeveni u košulje, kožnate hlače, čizme načinjene od krzna, te kapuljače – odjeću očito «sašivenu uz pomoć igala načinjenih od tankih kostiju». Dokazano je da je to naselje kod Moskve staro 27.000 godina. Otprilike su iz istog razdoblja i pećinski crteži kod Lussac-le-Chateaua u Francuskoj, koji također prikazuju ljude u odjeći.

U okolici Berna, u Švicarskoj, godine 1462. otkopan je u jednom rudniku – brod. Bio je dvejsto metara ispod površine zemlje a na njemu su nađeni ostaci jedara od lanena platna, željeznog sidra te četrdesetak mornara. A što tek da se kaže o crtežima u Tassiliju, u alžirskoj Sahari, na kojima su očito prikazani astronauti i svemirski brodovi?

 

Zlato i srebro bilo je zabranjeno

Atena je prije dvanaest tisućljeća bila «golem grad», iako ponešto strogih običaja, u njemu je bilo zabranjeno posjedovanje zlata ili srebra, narod je izbjegavao svaku raskoš, ali je stanovao u udobnim kućama, odijeljen od Božanskih junaka (svemiraca?) i njihova hrama Atene i Hefesta (raketodroma za svemirce?)».

Platonovu priču o opustošenoj Zemlji, koju je ispripovijedao u svojim «Kritijama», potvrđuju drevne priče iz svih krajeva svijeta. O njima govore legende Indijaca, Maja, Iraca i mnogih drugih naroda. O «božanskim kraljevima» pisali su stari babilonci i Egipćani – gotovo otvoreno kao o saveznicima Atenjana u bespoštednom obračunu s Atlantiđanima. Tko ne želi tumačiti Platona (ili Solona) na takav način neka ipak ne prestane čitati ovaj tekst. Neka pokuša objasniti neke nejasnoće (ili: naoko oćiglednosti) iz grčke i rimske mitologije, neke drevne legende.

Na primjer:

Deukalion je bio sin Prometeja (Titana i heroja) koji je bogovima oteo vatru i ljude naučio civilizaciji. (Prema onomu što danas znamo o svemiru i svemirskim brodovima, Prometej je vjerojatno oteo svemircima s neke baze na Jupiteru atomske tajne, vratio se na Zemlju i zaratio protiv svemirskih napasnika; pobijedio ih je) No Zemlju je nakon toga zahvatila druga nevolja: opći potop, Deukalion i njegova nećakinja Pira sagradili su golem brod i spasili se; njihov sin Helen postao je poslije kralj u Tesaliji, a njegovi potomci Heleni nazvali su svoju zemlju Heladom, Grčkom...Je li se možda netko sjetio biblijske priče o Noevoj arki? 

Razumije se, još prije nekoliko godina takve bi usporedbe bile smiješne. Trebalo je da dr. Louis Leakey u Keniji i profesor Jack Miller sa sveučilišta u Cambridgeu dokažu kako je čovjekov predak star barem četrdeset – pedeset milijuna godina, pa da se zapitamo: nije li toga drevnog polumajmuna moglo nešto navesti da se odjednom počne vladati razumno kao da mu je nekakav Prometej donio svemirsku tajnu? I nisu li i prije nekoliko milijuna godina mogle cvjetati na Zemlji civilizacije koje su nestajale nekom seizmičkom ili nuklearnom kataklizmom? Civilizacije koje su imale tehnoligiju savršeniju nego mi danas?

Ekipa koju je vodio hamburšku sveučilišni profesor Walter Matthes otkopala je 1962. godine na obali Elbe pet stotina kamena na kojima su bili urezani crteži ljudskih glava, oblikom posve različitih od neandertalaca, te životinja koje su živjele u ledenom dobu; starost tih crteža procijenjena je na najmanje dvjesta tisuća godina!

Spiljski crteži u dolini Cosmonique u švicarskim Alpama predstavljaju ljudska bića odjevena u svemirska odijela i skafandere s antenama, pročišćivačima zraka i uređajima za gledanje kroz tamu. Slični likovi nađeni su u Japanu (kipići «dogu»), u Australiji, podno Lenjinova vrha kod Taškenta, u Uzbekistanu, u sovjetskom dijelu središnje Azije – a svi neodoljivo podsjećaju na spomenute saharske crteže, pa na zagonetne dostojanstvene likove u pustinjskoj zaravni Marcahuasi u Andama i na zadivljujuće reljefe u stijeni Grand Canyona.

 

Kolumbo je znao kamo plovi

U školi učimo kako je Kolumbo krenuo na plovidbu preko Atlantika opskrbljen zemljopisnim kartama što ih je načinio glasoviti kartograf Toscanelli, na kojima su bile ucrtane obale Evrope i – zapadno od njih – Japan, Kina i Indija; Kolumbo je dakle krenuo u potragu za «zapadnim», možda lagodnijim pomorskim putom do prebogatog Dalekog istoka...

Je li baš tako?

Ima ozbiljnih indicija da je Kolumbo bio, doduše, za svoje doba izvanredno vješt i hrabar pomorac, ali nipošto takav zanesenjak kakvim ga prikazuju udžbenici. Smirujući pobunu svojih mornara nije to činio vjerujući da je nadomak kopna, nego znajući gdje je to kopno. To tvrdi u svojim memoarima Piri Reis, turski admiral, inače kolekcionar pomorskih karata, među kojima je i jedna što ju je Kolumbo načinio vlastoručno.

Piri tvrdi da je Kolumbo krenuo na put potaknut drevnom knjigom u kojoj se spominje «More tmine», obrubljeno otočjem na istoku (Karipsko more?). Ta je knjiga bila vjerojatno načinjena na temelju karata što su ih čuvali kao najveću tajnu egipatski i grčki svećenici – karata na kojima je prikazan Atlantik prije i poslije propasti Atlantide. Sudeći prema onomu što se zna o «tajnim znanjima» tih svećenika, na kartama je bila ucrtana i atlantska obala Amerike, pa čak i obrisi Antarktike (Antihtone ili Antipodije, kako su taj kontinent nazivali stari Grci).

Sve bi to bila samo pusta nagađanja da nije ostavštine Turčina Pirija; u njegovoj je zbirci zemljopisnih karata (iz 1510.godine!) i jedan na kojemu je ucrtana cijela obala obiju Amerika, uključujući Ognjenu Zemlju i dio Antarktike – ali i kanadsko gorje, Aljaska i dio pacifičke obale Novog kontinenta! Ta Pirijeva karta bila je izgubljena sve do 1929. godine, a njezina autentičnost dokazana tek 1953. u SAD.

Znamo li da je plošno prikazivanje zaobljenih prostranstava Zemlje povezano s trigonometrijskim problemima nerješivim za Pirija, ostat ćemo zapanjeni. A što ćemo tek reći znamo li da je Piri ucrtao na Andama ljame – životinje za koje se u njegovo doba zacijelo nije znalo u Evropi – te da je spomenuto kanadsko gorje sve do prije nekoliko godina bilo neotkriveno, zameteno snježnim zapusima? Još tajnovitije: Kako je Ptolomej 140. godine mogao nacrtati kartu Groenlanda polupokrivenog ledom? Kako su braća Zeno 1300. godine taj otok znala nacrtati s obalama bez leda, s rijekama kojima su čak naveli i imena? Kako su Kinezi znali za te rijeke još u 12. stoljeću?

Kad je riječ o grenlandskim rijekama i ledu, mogli bismo povjerovati u znanstvenu hipotezu (dr. Hapgood, Hoerbiger) kako je u davnini, pod utjecajem Mjeseca, Zemlja promijenila os oko koje se okreće, što je izazvalo ne samo klimatske promijene nego i propast velebne civilizacije Tiahuanaka u Peruu te uništenje Atlantide. Uostalom, nije li Hrodot tvrdio da je Sunce četiri puta mijenjalo smjer svoga kretanja?

 

Računanje bez matematike

Dr. Livio C. Stecchini u svom zapaženom eseju «Astronomske teorije i povijesne činjenice» piše:

«Imao sam sreću da dobijem u ruke niz egipatskih dokumenata, već prije poznatih, ali zaboravljenih, kojima sam mogao dokazati da su Egipćani već u doba svoje prve dinastije (prije sedam tisuća godina) izračunali u minutu točno koordinate svih zemljopisnih točaka duž Nila i sredozemnih obala, računajući od ekvatora. Nastavivši proučavanje toga došao sam do zapanjujućih podataka ; područje koje su stari Egipćani premjerili bilo je znantno veće, prostiralo se na jugu od tokova rijeka Kongo i Zambezi do norveške obale na zapadu do Indonezije na istoku uključujući i takve pojedinosti kao što su pojedini vrhunci u Švicarskoj ili ušća rijeka u središnjoj Rusiji. Bezuspješno sam pokušavao naći najmanju pogrešku u drevnim računicama...»

Dakako, takva preciznost u određivanju zemljopisnih podataka pretpostavlja i dobro poznavanje matematičkih znanosti, a znamo da Egipćani nisu bili baš nevježe u tomu. Ali, «Rindski papiros» star četiri tisućljeća ne niječe to njihovo znanje, ali ga prilično ograničuje: složenije matematičke operacije bile su za Egipćane tajna! Sir Leonard Woolley tvrdi da su Egipćani tek najpovršnije poznavali algebru, geometriju i čak aritmetiku.

Očito, Platon nije sanjario i izmišljao opisujući atensku civilizaciju staru dvanaest tisuća godina i tvrdeći kako je ona bila uništena nekoliko tisućljeća poslije. Primitivni su narodi u Grčkoj počeli graditi neolitska naselja, ono što naši današnji arheolozi iskopavaju bio je samo novi početak povijesti. Je li se drevna Atena žrtvovala vlastitim uništenjem kako bi porazila Atlantidu i spasila svijet? Ako je doista bilo tako, to je samo dokaz više da su Atenjani bili pod utjecajem razvijenijih bića, svemiraca....

 

Ne samo u doba Atlantide

Ta «druga generacija» Atenjana, valjda sretna što je ponovno rođena, i to ovaj put lišena prijetećeg takmaca Atlantide, shvatila je život i pojave oko njega prilično olako, gotovo operetno. Dok su u svim svjetskim jezicima za pojam svemira odabrane goleme i zvučne riječi, Grci su ga nazivali jednostavno «kozmos» - ta riječ na grčkome prvotno znači «ukras». Dakle nikakav univerzum, vasiona, svemir, svesvijet ni beskraj, nikakva strahota ni prijetnja nego – ukras, radost ljudskog života.

U skladu s takvim jezičkim osjećajem za svemir, Grci su postupili i s došljacima odatle: bez ikakva suvišnog strahopoštovanja smjestili su ih na vrh Olimpa, podijelili na dva spola obdarena željama za normalnim spolnim užicima i zadovoljavanje tih želja ovjekoviječili u literaturi, ne braneći «bogovima» ni da se spuste među običan puk. Mnoge grčke neudate majke dale su svojim sinovima često i popularno ime Diogenes, koje znači «začet od Zeusa»; političari su propagirali demokraciju ne odričući se vrhovne Zeusove vlasti, očito uvjereni da je baš ta demokracija ono čemu su ih podučavali došljaci iz svemira, da baš time ispunjavaju želje Zeusa i njegovih subogova. Baš ta koegzistencija između nebesnika i narodnjaka možda govori u prilog pretpostavci o svemirskom podrijetlu tih božanstava.

Uostalom, nisu li i današnji ljudi već oguglali na svemirijade? Znanstveno-fantastične priče i romane – koje njihovi autori pišu s pretenzijama da riješe sva neriješena globalno egzistencijalna pitanja čovjeka – čitatelji danas čitaju kao zabavno štivo.

Promatrano s tog stajališta, današnji čovjek posve shvaća Atenjaninov odnos prema Olimpu i njegovim stanovnicima. Nije dakle teško pogoditi kako će povjesničari u budućnosti ocijeniti odnos naših naraštaja prema svemircima i svemiru: kao prema nečemu posve normalnom i svakidašnjem.

Ponekad je dovoljna neka sitnica da bi se promijenilo cijelo shvaćanje o nekom narodu. Na primjer, o Mongolcima se znalo samo to da su nekoć bili veliki zavojevači i to da uzgajaju neku posebnu vrst mazge. Tek kad je prije dva stoljeća njemački mitologičar Jacob Grimm u jednom svom dijelu otkrio da «iza Bajkalskog jezera žive Mongoli koji plešu kolo u čast Sinova munje», ljudi su se sjetili Gospodara vatre Elohima, Indre, Hora, Jehove, Zeusa osobno. I pomislili: čak je i Džingis-kan nekoga poštovao – Sinove ognja. Došljake iz svemira!

 

Doba «između» I Lepenski Vir

Poslije razaranja Atlantide i istodobne propasti Atene, Grčka je morala doživjeti svoje crne dane, svoje Tamno doba (za razliku od Zlatnog), trpeći nasrtaje nomadskih plemena s istoka i sjevera. Nedavna otkrića u našoj zemlji gotovo potvrđuju tu pretpostavku.

U Lepenskom Viru, kod dunavskih Željeznih vrata, beogradski profesor Dušan Srejović s ekipom arheologa otkrio je ostatke četrdeset jedne nastambe, u dotad nepoznatom trapeznom poretku, stare više od osam tisućljeća. Pet tisuća godina prije opsade Troje, gotovo šest tisućljeća prije Tukidida i Platona, drevno naselje u Lepenskom Viru predstavlja prvu kariku u dosad neotkrivenom lancu što povezuje predatlantidsko s postatlantidskim razdobljem. Nije li baš naš Lepenski Vir dokaz da bismo morali povjerovati Platonovom opisu Atlantide? Nije – kažu mnogi arheolozi i povjesničari.

Njihov argument: na području Grčke i Peloponeza nije nađen nikakav sličan dokaz. Pitanje je samo jedno: nedostaje li dokaz, ili neki grčko-peloponeski profesor Srejović koji se još nije rodio da bi našao takav dokaz?

Uostalom, Kitera i Antikitera (o kojima smo nedavno na našoj televiziji gledali Cousteauov dokumentarni film) pokazuju da je grčka obala tijekom tisućljeća potonula za desetke metara i da je ono što bi se i moglo smatrati dokazima za Platonovu tvrdnju sad negdje duboko pod morskom površinom. Na primjer, o sudbini grada Elafonisosu, za kojega se zna da je postojao prije 4000 godina, izgrađen na 21 jutru zemljišta, danas se ne zna ništa. Tek se pretpostavlja da je nestao u vulkanskoj erupciji Tere oko 1450. godine prije naše ere. Neki stručnjaci dokazuju da je ta kataklizma prouzročila i iznenadan nestanak Minoske civilizacije na Kreti i njenoga glavnoga grada Knososa.

Kad je riječ o minoskoj kulturi na Kreti: Dionizije s Halikarnasa u svojim «Rimskim starinama» piše da je kralj Minos – kao i Likurg, veliki spartanski zakonodavac, te Numa Pompilije u drevnom Rimu – načinio svoje zakone prema riječima bogova. Mojisija i Jehovu Dionizije ne spominje. Začudo, mi se ne sjećamo Minosa i Nume...

 

I Dedal svemirac

Genijalni Dedal živio je u prethistorijskom razdoblju Atene. Bio je, kažu, potomak Erehteja, božanskoga kralja i vjerojatno svemirca. Zeus ga je ubio munjom na zahtjev Posejdona. Stari su Grci slavili Dedala kao velikog tehničara i graditelja, izumitelja lijevanja olova i tesarstva, pile, sjekire, jarbola i povećala. Nadahnut «bogovima», Dedal je načinio i prvog robota, «automatona». Kad je njegov nećak Perdriks sastavio dva komada magnetnoga željeza i izumio kompas, Dedal ga je, ljubomoran na takmace kao i većina izumitelja, gurnuo s tornja u bezdan. Zbog toga je zločina bio – unatoč svojoj slavi – osuđen na smrt, no i njoj je izbjegao odletjevši na Kretu.

Život Leonarda da Vincija u mnogim svojim pojedinostima podsjeća na Dedalov. I jedan i drugi uživali su pokazujući svoje graditeljeske sposobnosti; poput Leonarda i Dedal se izživljavao gradeći utvrde, kojima je kruna bio znameniti Labirint.

Dok je Leonardo izumljavao mitraljez, Dedal je bio načinio Talosa, robota koji će braniti Kretu, neranjivoga (osim u jednome zglobu), programiranog da svaljuje stijenje na neprijateljske brodove; zamalo je tako potopio i Jasona dok je ovaj plovio tražeći Zlatno runo. To bi se i dogodilo da Jasonov čovjek Tezej nije prokljuvio Talosovu tajnu, pogodio ga u ranjiv zglob i tako ga onesposobio pošto je robotu kroz tu «ranu» isteklo sve ulje.

Dedalovi i Leonardovi pokušaji «leta na ljudski pogon» čini se da nisu rješeni ni danas unatoč svoj modernoj tehnici – a iz Ikarove sudbine vidimo da ih nije do kraja znao rješiti ni božanski Dedal. No stari kineski zapisi tvrde da je car San koji je vladao prije 4200 godina, pobjegao iz zarobljeništva načinivši krila kojima je odletio poput ptice. Geoffrey of Monmouth u svojoj «Povijesti britanskih kraljeva» spominje kralja Bladuda, iz brončanog doba, koji se «vinuo krilima u zrak i prizemljio na brežuljku Lud u gradu Trinaventumu (Londonu), ostavivši prijestolje svom sinu Leiru» (dakako Shakespearovu kralju Learu).

Takvih priča ima i u babilonskim legendama (neplodni kralj Etana odletio je na orlovim krilima da se posavjetuje s bogovima; kad se vratio, kraljica mu je rodila sina), a i u indijskim (legenda o Garudi, čovjeku ptici). Ovdje su i krilati konji u pričama iz Tibeta, japanski leteći brodovi, kineski lebdeći zmajevi, egipatski Sunčevi brodovi, krilati kotači iz Babilona.

 

Knosos – preteća Hirošime?

Propast Knososa prije 3400 godina i danas je nerazjašnena. Na temelju činjenice da su ruševine toga grada osmuđene, postavljena je hipoteza do Knosos nije mogao razrušiti potres – prilikom potresa nastaje vatra samo u gradovima koji imaju električnu i plinovodnu mrežu. Druga pretpostavka je da je grad ipak razorio potres, prilikom eksplozije vulkana na Santorinu (i ovdje se sjetimo Cousteauova filma na našoj televziji!) Te dvije oprećene teorije kao da želi pomiriti treća: stanovnici Knososa poznavali su naftu (na kojoj temelje velik napredak), no to ih je stajalo opstanka: eksplodirali su, jedan za drugim, svi tankovi s tim gorivom i uništili grad, ostavivši pustoš za sobom...Danas, kad znamo da atomska energija uništava gradove mnogo djelotvornije od svih potresa ili eksplozija nafte, možemo stradanje Knososa usporediti s uništenjem biblijske Sodome i Gomore – Hirošime ili Nagasakija.

Drugim riječima, možemo kraj minoske kulture pripisati svemircima i njihovu atomsku oružju. A za takvu pretpostavku ima i osnova. Indijski spjev «Mahabharata» opisuje rat «Bharata» u sjevernoj Indiji (upravo prije 3400 godina!) koji se vodio uz upotrebu «uništavajućih bombi, što su dolijetale zrakom». Ili, još bliži dokaz: arheolozi tvrde da je grad Hat u Maloj Aziji razoren oružjem što je razvijalo nezamislivo visoku temperaturu, takvu da se talilo kamenje.

Sva ta prethistorijska razaranja još ćemo lakše pripisati došljacima iz svemira sjetimo li se da su Babilonci, Briti, Indijci, Kinezi, Maje i mnogi drugi narodi iz starine imali uređaje koji su, poput radara, nadzirali zračni prostor.

Ima li s tim bilo kakve veze ploča što ju je u ruševinama Knososa našao Sir Arthur Evans? To je tanjur od terakote, promjera jedva deset centimetara, na kojemu su oslikani znakovi istovjetni onima nađenima u Južnoj Americi gdje su bili posvećeni obožavanju Sunca – točnije rečeno: uspomeni na posjet svemiraca.

 

 

Kraj 2. dijela