Vanzemaljske interakcije i njihov utjecaj na ljude

Svakim je danom sve više ljudi koji neće u nevjerici odmahnuti rukom na spomen NLO-a, Sivih (Greysa), Reptila, implantata, vanzemaljskih otmica – abdukcija.

Kao što je i sve veći broj onih istraživača ove oblasti, koji će to djelovanje moći promatrati kao nešto što je vrlo tankom granicom odvojeno od onoga što nazivamo demonskim opsjednućima, urocima, nagazima ili bilo kojim drugim terminom iz naroda za koje je lijek bio hodža, baba koja skida uroke ili svećenik koji obavi egzorcizam.

Nedostatak prevednog materijala ( ali i (ne)postojanje napisanog u svijetu) je interesantan. Međutim i na našem područuju (točnije na internetu – a ne u knjižarama) dostupni su prijevodi tih «rariteta». Ponajprije zahvaljujući zalaganju ljudi koji to čine pod nadimcima nekog foruma – primjerice Galaksija foruma.

Zašto je tako mali broj radova ove tematike, logično je pitanje.

Vjerojatno zato što na spomen reptila – ljudima prvo na um padne David Icke i britanska kraljevska obitelj. I za mnoge to je sasvim dovoljno da nikada ne posegnu za nekom novom informacijom o ovoj temi, a samim time na taj način se i broj autora koji bi se eventualno i bavili ovim područjem drastično smanjuje.

Dodatno, poticaj vjerojatno ne pruža ni saznanje kako su prošli neki drugi ljudi koji su odlučili progovarati o ovim temama poput Phila Schneidera, Karle Turner, Barbare Bartolich, Corrada Malange te mnogih drugih koji možda nisu toliko otvoreno poput navedenih, ukazivali na direktnu interakciju vanzemaljaca i ljudi.

I sve to navodi na pomisao kako je netko možda odlučio i jako se trudi da to tako i bude. Pa bi se i «herojsko djelovanje» Icka moglo promatrati kroz djelovanje jedne klasične zavjere unutar zavjere. Ili Icke nije do kraja osvijestio kako reptili niti počinju niti završavaju s Elizabetom nekoga broja.

Pa svesti reptile ili neku drugu «vrstu» – primjerice demonsku (ma kroz koju je religiju prikazali) samo u ovaj «Ickeov» kontekst znači – pružiti im savršenu zaštitu – sigurno mjesto s kojeg nikako ne mogu pobjeći i eventualno postati svakodnevni sudionici većine ljudskih života, za što svakim danom postoji sve veća mogućnost da je stvarno stanje događanja.

Istovremeno, bilo bi nerazumno i neozbiljno, čak i paranoično «njih» okriviti za sva zla ovoga svijeta ili ovu situaciju – jer na nama je da te stvari uvidimo kao mogućnost i preuzmemo odgovornost za sebe same (što nam se dodatno otežava s upućivanjem na potrebitost da nas netko drugi čuva i brine o nama!) – no, upravo to ne briše činjenicu da proučavanje ove tematike čovjeka dovede do mjesta s kojeg vidi vrlo veliku mogućnost da: svi putevi vode u Rim – ups - k njima! A u toj poveznici – mogla bi se možda daljnjim pomnijim istraživanjem otkriti i praksa da ono što poznajemo pod nazivom «egzorcisti» djeluje pod mističnim i zabranjenim velom iz nekoliko razloga.

Prvi bi bio taj da «priznaju» da tako nešto postoji (nevidljivo, a ipak prisutno), ali nude alternativu kroz obred istjerivanja na koji ima pravo samo od njih «odabrani» svećenik – a drugi su ti da je upitna realizacija samog istjerivanja te rezultat. Ako se dogodi recidiv – opravdanje se nalazi u «grešci» same žrtve, te se na taj način konstantno podržava premisa na kojoj je sagrađen ovakav svijet kakvog poznajemo – a to je da smo uvijek mi sami za nešto krivi. Mi koji smo rođeni u grijehu, mi koji trujemo planetu, mi koji ratujemo i mrzimo....

I ako se ova događanja promatraju iz drugačijeg ugla – ne primajući se riječi krivnje kao stanja koje je temeljno kretanje u promišljanju – može se primjetiti da je uloga žrtve zagarantirana samim rođenjem ovdje. Tokom života ona se samo hrani i postaje savršena kulisa koja se nadograđuje.

Demoni i vanzemaljci

U radu s klijentima, na samome početku – dok se on odnosio na rad s demonskim entitetima, prizmeljenim dušama, raznim vrstama svih mogućih parazita - nailazila sam i na slučajeve gdje se pojavljivalo nešto što se naziva «paravan memorijom». ( izraz «paravan memorija» objašnjen je u djelima Karle Turner - http://www.galaksija.com/metafizika/oteti/oteti_sadrzaj.htm i http://www.galaksija.com/literatura/andjeoska_maskarada.pdf, te Barbare Bartolich - http://www.galaksija.com/metafizika/b_bartholic.htm .)

Obično su me na nju (paravan memoriju) upućivale pojave nekih simbola ili likova koji su kod raznih ljudi bili zajednički. A ponekad tek slutnja, ali svakako mogućnost da je tako nešto možda prisutno.

Detaljnjijim i dubljim pregledom uzroka «ispod» emocionalne traume (najčešće u djetinjstvu) ležao je sakriven događaj koji je odjednom izranjao kao sjećanje na vanzemaljsku otmicu.

Ponekad se nije tako otkrivala – već se nešto što je izgledalo kao nakačenje demonskog karaktera ili onoga što nazivamo «prizemljenjom dušom» – u daljnjem radu s svrhom micanja, jednostavno raspadalo u hologramske slike ili otkrivalo svoju mehaničnost postojanja. I bivalo ponovno pronađeno u sljedećoj sesiji! Tehnikom po metodi Wiliama Baldwina – na žalost – nije bilo uklonjeno.

Naposlijetku ispostavilo bi se da je riječ o implantatu ili vanzemaljskom «nakačenju» - interakciji.

Što se implantata tiče – situacija je gotovo univerzalna – dobivaju se u najranijoj dobi, čak fetusnoj, a u većini slučajeva kao vrijeme «dobivanja» navodi se rano djetinjstvo.

Na žalost – još nisam imala klijenta koji ih nije imao. Te i ovaj segment događanja smatram kao i sve ostale – vrlo malo istraženim.

I tako je na koncu iskristalizirana slika – koja je moje trenutno viđenje - da niti jedan implantat nije postavljen bez otmice, jer svako vraćanje klijenta u trenutak postavljanja implantata otkrivao je boravak na «stolu».

Te da su otmice nešto što se može grupirati, točnije, da se neke odvijaju možda samo zbog implantiranja s svrhom kontrole nas od njih, dok druge imaju i neke druge svrhe.

Te druge svrhe bile bi rađanje za razne vanzemaljske rase, vrbovanje ljudi koji postaju Mesije ili dobivaju misije s zadaćom spasa čovječanstva, sposobnost vidovnjaštva, kanaliziranja, a potkrijepljene osobnim iskustvima otetih koja su u ovim slučajevima kao po diktatu uvijek i više nego pozitivna.

Međutim, daljnjom analizom – otkrivala sam da ona nisu to – te ako se čovjek koji ih doživljava saživi s «ulogom» koju su mu namijenili – dobivamo programirano ljudsko biće koje malo ima veze s čovjekom koji shvaća što mu se zaista događa. Ovdje se krug zatvara – u zavjeru unutar zavjere – pa prosvijetljeni i odabrani samo nastavljaju živjeti varku. S razlikom da iz uloge žrtve istu zamjenjuju ulogom spasitelja ili onoga koji ima važan posao – dok se u biti i dalje nalazi u ulozi žrtve koju nisu u mogućnosti uvidjeti. Kako bi to bilo izvedivo – obrazac rada je identičan religijskim programima – točnije – nisi sam – ima netko tko te čuva i tko ti pomaže.

Osim ovih produkata njihovih «igara» s ljudskim bićima koja imaju dušu – svakako je vrlo interesantno napomenuti još jedno djelovanje koje je do sada najmanje istraženo i otvara najviše pitanja, a to je kloniranje ljudi koji se otimaju.

Pa sve što imamo je saznanje da se nešto događa, a to otvara nova pitanja. I jedni je način – tražiti dalje informacije i učiti u hodu.

Zavjera unutar zavjere o zavjeri

Naime, ako bi sada zastali i na tren obuhvatili sve «teorije zavjere» od iluminata i masona, bankarstva koje jede svoju djecu, do NWO-a, preko chemtrailsa ili GM organizama, tajnih istraživanja genetskih manipulacija pod okriljem brige za naše zdravlje, sumnjama da nam netko petlja po DNK, pa spajajući to s programima koji su vidljivi u religijama, new ageu, događanjima s klimatskim promjenama, planetama koje jesu i nisu kakve su bile, te politikom koja je miroljubiva ratujući, pa kružno obuhvatimo ludilo svakodnevice s medijima koji svesrdno potpomažu igru, neki svjesno, a drugi nesvjesno, treći po zadatku, pa nude i propagiraju lažne velike glumačke i pjevačke zvijezde, nogometaše i starlete – sve to zajedno otkriva jednu ozbiljnu dekadenciju duše – ali i otkriva nešto vrlo interesantno: sva ta (ne)djela imaju isti potpis!

Iz ovog opisa izdvojit ću dvije stvari: Dušu i isti potpis. Potpis koji može biti demonski, ali i vanzemaljski, ali i jedan i drugi imaju isti cilj – Dušu.

Dušu koja nama gotovo nepoznata – za njih ima vrlo veliko značenje. I što se toga tiče – korak su ispred nas.

I činjenica je da se nešto mijenja, da ljudi otvaraju oči – no primjetna je velika mogućnost zamke – zamke koja unutar sebe sadrži onu već spomenutu zavjeru unutar zavjere zavjere...pa i oni koji uspjevaju uvidjeti besmisao više opisanog načina življenja, ratova, priča o ljubavi i svjetlosti, priča unutar kojih se čovječanstvu nudi da se vrati na ognjišta u potleušice, sakrivajući tako važnost naših unutranjih ognjišta – naše Duše.

Ovo dovodi do stanja unutar kojeg nezaobilazno svaki tragaoc shvaća da ništa ne zna.

Kao i što prije ili kasnije shvati užas o kojem je svjedočila i Karla Turner kad je rekla da je događanje s vanzemaljcima strašnije no što mislimo, a slično svjedoči i Malanga.

Na ovo se može nadovezati sve što su izjavljivali mnogi koji su krenuli na ovaj put potrage pričajući o «strašnoj istini». I koliko je god istina predstavljena kao oslobađanje – na žalost – ona se promatra i tumači još uvijek kao širenje straha. I upravo je to putokaz manipulacije – preklapanja na ovakvim mjestima razmišljanja gdje se većina ljudi strahom odmiče od poimanja događanja. Pa svi oni koji pokušaju reći što se događa – bivaju proglašeni luđacima koji šire strah i paniku. I to je zamka – koja je najčešća i najteže razumljiva.

Zamke su te koje ljude uvode na mjesto s kojeg ne mogu vidjeti dubinu i širinu događanja – jer ono nije samo izvan njih – već polazište ima u njima, a onda shodno tome protežu se i na našu okolinu i poput domino efekta vuku jedno drugo.

Tada je nemoguće dozvoliti mogućnost viđenja, samo mogućnost, onu koja je – krajičkom oka i slutnje viđena – mnogima ipak prestrašna.

Pa je lakše ostajati u mislima kako je važno samo paziti što jedemo, biti zdravi ili vratiti se životu u prirodi, meditirati i slati ljubav i vjerovati kako to mijenja događanja i kako se izašlo iz krda, jer svaki drugačiji pomak, pogotovo onaj koji se tiče shvaćanja stvarnog događanja unutar kojeg smo lovina i roblje - razbija iluziju. Razbijanje iluzije se blokira – najčešće našim mislima – koje – često, ma što mi mislili o tome, nisu naše – već vješto kontrolirane.

I tu u biti dolazimo do glavnog oružja kojim se održava ovaj svijet ili što podržava rad implanata i sakriva što nam se radi: - straha!

Izlaz se ne nalazi u vjerovanju kako smo ako smo ljubav zaštićeni, to je još samo jedna varijacija manipulacije – izlaz se može nazrijeti samo ako realno, bez panike ostavimo otvorenom mogućnost da ovakvi kakvi jesmo – nismo u mogućnosti uopće reći da mi vladamo sami sobom.

Jer možete li vladati sami sobom ako primjerice u mozgu imate sićušan implantat koji je povezan s nekoliko drugih u vašem tijelu, a koji svi zajedno upravljaju vama?
Tko upravlja njima? Na koji način to rade?

I koliko se god vi trudili – svakoga puta kad se «približite» istini – implantat se «uključi» ne bi li vas vratio na «sigurno mjesto u načinu promišljanja». Ako pak to nije dovoljno, onda se odvijaju razni hiperdimenzionalni napadi – a sve zajedno izvrsno «surađuje». Više o njima ovdje: http://www.galaksija.com/metafizika/napadi_i_odbrana.htm

Manipuliranje nama odvija se zaista na razne načine, s raznim ishodima, s planovima koji su i A i B i C, ali svi služe da vas vrate na jedno mjesto.

Što znači sigurno mjesto u načinu promišljanja?

Ono mjesto koje ne dozvoljava da idete naprijed – već ostajete u krugu događanja koja nisu za vas najbolji izbor, točnije samo imaju privid da su vaš izbor, ali vi ćete ih prihvaćati s ljubavlju jer ćete ih tumačiti kao karmu, zadatak, misiju, ljubav...ili ćete započeti s upražnjavanjem raznih tehnika prosvjetljenja, a sve to činit ćete jer ste doslovno «mehanički» na jednom nivou sebe - onemogućeni!

Za one koji su uspjeli bez obzira na implante «preveslati» ekipu – postoje posebne mjere – režiranje neugodnih događaja u životu ili otmice na kojima vas dodatno izbruse.

Neki će to shvatiti i živjeti znajući što se događa i učiti, micati «smetače» ili prepoznavati «napade» koje neće prihvaćati niti u njima sudjelovati, a neki će ljudi to i dozvoljavati – jer mučeni problemima (najčešće egzistencijalne ili emotivne prirode – više o jednom od načina emocionalnog «napada» ovdje: http://www.galaksija.com/metafizika/amorovastrijela.htm ) molit će pomoć jer se boje biti sami!

I kada im se pojave anđeli čuvari, uzašli majstori ili duhovni vodiči – vrlo će rado s njima krenuti u vlastito «iscjeljivanje». Prava predstava u kojoj niti jedna ovca ne izađe izvan ograde, ma što ona mislila – jer svaki je puta dočeka «struja» za vraćanje u gomilu – ovakva ili onakva – prema izboru. Ponekad jasna kao napad, a ponekad divna kao najuzvišenije biće. Ali u konačnici – s istog izvora – bez obzira kako se izmučenom čovjeku svjetlosna i uzvišena činila.

Ovo sve do sada navedeno su vanzemaljski utjecaji koji nisu na dobrobit čovjeka, čovjeka s dušom. I samo su dobro sakriveni unutar priča kojima smo odgajani, ali i onih koje nam se danas nude kao okrijepe nakon što prepoznamo neke programirane laži.

Mnogi će se pitati kako se to dogodilo i koji je smisao ove igre? Tko smo mi u tome – igrači koji su na ovo pristali ili?

Odgovor bi bio nismo mi svi jednaki. Točniji bi bio – nemaju svi ljudi dušu. Pa se ne smijemo zadržati samo na razmišljanjima kako im je samo naša Duša interesantna – te ne bi trebali zaboraviti da sada i ovdje mi imamo i tijelo.

U čemu je onda stvar? Do sada je jasno da prilikom otmica rade s našom dušom štošta – vade je, premeću, vraćaju...a što nam rade s tijelima?
 

Da što to rade s našim tijelima? Njih kloniraju! I nije to neko iznenađenje, niti nepoznat pojam nakon ovce Dolly. Pa ne bi nikome to trebalo biti čudno ili SF.

Po iskustvima klijenata dr. Malange, a i iskustava mojih klijenata – klonovi se koriste za razne stvari. Neki su pohranjeni i neaktivni po raznim vojnim bazama na zemlji ili negdje na nekoj planeti u bespućima svemira, kao i u nekim slučajevima na nečime što klijenti opsiuju kao svemriske letjelice, neki drugi služe kao vojska za tko zna koje bitke koje se vode tko zna gdje, a i ima ih i aktivnih na ovoj planeti – ali u nekom vremenu koje bi mi okarakterizirali kao prošlo ili buduće.

Ono što pak cijelu ovu priču o klonovima ozbiljnije smješta na visoko mjesto pune pažnje – je činjenica da kad se pita čovjeka neka opiše što vidi unutar svog klona – jedan od odgovora zna biti – vidim guštera, reptila....

Aha – vrlo slično Ickeovom viđenju kraljevske obitelji!

Jesmo li se približili nečemu poput radnje iz filma «They live»? Da li je to moguće? Jer toliko je nevjerojatno da izgleda nemoguće.

Sve izgleda nemoguće, pa se nekako možemo složiti da je pedofilija nešto strašno, kao i žrtvovanja djece u nekim okultnim društvima, ali nikako ne možemo povezati da se možda sve ovo odvija s istom ekipom i da je iza nama koliko toliko vidljive scene – u toku događanje koje je točno takvo. Sve se češće progovara o nestancima djece i ljudi, sve češće se ljudi pitaju, a odgovora je malo, pa kad se neki i ponude oni su točno takvi – gotovo nemogući.

O da, te nemoguće stvari uvijek izazivaju pažnju istraživača. Toliko – da u startu za mnoge obrambenim sistemom odradi neki od postojećih planova - nudeći odgovore i za to – u skladu s najstarijim oružjem – strahom – pa je o ovoj tematici snimljen i film – za sve one koji «povjeruju». Film - «The four kind» - koji će mnoge smjestitit na «sigurno mjesto». I one zantiželjene i one koji bi htjeli probati hipnozu, ali i one koji bi se hipnozom te vrste poželjeli baviti. Na žalost! Jer tko će se pametan baviti tim stvarima ako će ostati bez djeteta? Tko će pametan istjerivati demone ako pogleda Film «Egzorcizam» ili neki drugi noviji – oni se stalno snimaju?

Istovremeno – dobiva se dojam da se sve više progovara – a likovi simpatičnih vanzemaljaca - prikazanih u filmu «ET», polako se uvode u običan život kroz video igre za djecu, crtane filmove, reklame, projekte i slično i to na dobro znani subliminalni način. Za one koji ne podlegnu šarmu ovakvog načina sakrivanja u otkrivanju – uvijek ostaje opcija – sve je to samo teorija zavjere ili širenje straha i panike. Sve zajedno pak oslikava današnje vrijeme u kojem je vrlo teško razlučivati informacije od dezinformacija.

Sukladno tome, ljudi ostaju u življenju svojih života – ne mareći – ne želeći razmišljati dalje od toga hoće li imati novaca do kraja mjeseca ili platiti ljetovanje. Isti ti ljudi bivaju aktivnošću gluhi dok im dijete vrišti po noći, opisujući zločestog vanzemaljca, pravdajući se kako je to normalno jer je viđeno na TV-u ili u nekoj igrici, a ti dječji strahovi – i to je normalno jer tako smo se i mi kao djeca bojali!

I to je problem – to nije normalno i ne bi trebalo biti normalno. I zahtjeva odgovor – zašto je to tako i što to vide djeca! Zašto djeci ne vjerujemo kada pričaju o zmijama, krokodilima, gušterima, crnim ljudima, svjetlosti...o nepoznatim prijateljima, anđelima itd....

Pa je ispravnije pitati se: tko se više boji – roditelj ili dijete? Ili dijete unutar roditelja koje je prolazilo istovjetno događanje i sve zaboravilo? I nastavilo živjeti u strahovima koji su u nekim slučajevima prerastali u fobije.

Napadi panike, anskioznost i fobije

Svaki drugi čovjek danas ima barem jednu fobiju. I to se smatra normalnim. Neki se liječe, drugi prakticiraju neke alternativne metode, neki se podvrgavaju regresiji. Pa može li regresija pomoći?

Sve navedeno može pomoći! Ako se dođe do uzroka straha. Jer što je uopće fobija? Strah od straha! Čudi li onda da postoje mišljenja kako se vanzemaljski entiteti hrane našim emocijama? Ako to čine – emocije straha bile bi poput multivitamina!

Mislim ipak da je hranjenje samo sekundarno događanje, nikako ne primarno. Ako ni zbog čega drugoga radi svih ekperimenata o kojima su svjedočili mnogi oteti koji su ih se sjetili. Jer ako je samo riječ o hrani – čemu onda oplođivanje ljudskih žena? Ili izvještaji o nekim drugim eksperimentima koji su se vršili na ljudima?

Da, puno pitanja! Interesantno je onda znati da sam u radu primjetila da iza svake fobije (točnije grupe fobija) s kojom sam radila leži «paravan memorija».

Savršena je krinka ona koja nije izmišljena, zar ne?

Pa na pravi događaj – pravu traumu koju dijete/čovjek doživi zalijepimo odostraga poput naljepnice i jedan mali stvarni izlet do neke operacijske dvorane, gdje se netko malo igrao i ekperimentirao, a onda mirni u dobro odrađen posao to dobro potisnemo duboko, tako da se ne vidi. A traumi koliko hoćeš u ovome našemu svijetu – na svakom koraku jer živimo u carstvu straha.

I onda čovjek živi strahove, razvija ulogu žrtve, pa ako i dođe do toga da se odluči podvrgnuti dubinskoj analizi regresije u djetinjstvo – prvo naiđe na neki traumatičan događaj i tako sretan otkrije uzrok fobije i straha primjerice od vode! Jer eto, kao mali je pao u more i davio se, a onda to zaboravio, a ti zločesti starci nisu mu to nikada ispričali!!!! I sretan što je saznao sve o utapanju ode kući, ali nakon nekog vremena počne se bojati letenja ili prometa ili većih otvorenih prostora....

Zašto se to dogodi, pa zato jer kad se zna da ja riječ o naljepnici – ne treba gledati samo sličicu okrenutu prema nama – već i onu ispod nje! A da bi se to učinilo, potrebno je imati u vidu i ovu mogućnost!

Pa kad se i ta sakrivena naljepnica skine, ups – ispada da je osim utapanja svašta nešto drugo rađeno i dijete je negdje bilo.....u nekoj vodi potapano....pod nekim svijetlima, u nekim prostorima koje baš svi ljudi isto opisuju!

I što sada sa svim time? Jesmo li pametniji ili zaštićeniji? Kako se zaštiti?

Kažu da Znanje štiti i složila bih se s time. Ali Znanje koje unutar sebe ima i preuzimanje odgvornosti za nas same – a to je nemoguće ostvariti ako ne znamo što se s nama radi.

Ako zanemarujemo sjećanja ili viđenja i odbacujemo ih samo kao proizvod našeg uma. A istovremeno uopće ne prepoznajemo kada nam um radi pod stranom kontrolom.

Jedan od načina je stoga, raditi na osvješćivanju straha i uloge žrtve.

A da bi se to radilo radilo – treba ih upoznati!

Nema drugog načina, tek kada se to uravnoteži moguće je zaista raditi. A da bi se išta uravnotežilo – ravnoteža bi trebala biti uspostavljena u temelju - u osnovama Duše, Duha i Uma. To je preduvjet za preformulaciju straha i žrtve u viđenje realnosti. I to trenutne realnosti – jer potraga za smislom svega ovoga mogla bi iz dobre namjere prerasti u zamke na putu te nas dovoditi u stanja u kojima nismo zaista aktivni s namjerom. Trenutna realnost je da nismo samo Duša niti samo tijelo! I nismo u ravnoteži. I to oni koriste – i jedno i drugo.

Tu sve počinje i tu ne završava - to je onda samo početak jednog novog puta.

Rekla bih da je to onda početak vožnje po onome što se sve češće spominje – vožnje po Valu!

A tom vožnjom čovjek postaje svijestan da nema zaštite - one koju svi stalno pokušavaju otkriti – jer zaštita postaje Znanje u punom smislu te riječi.

I ono nikako ne dolazi formirano kao konačno, ono se mijenja i raste kako se i mi mijenajmo i rastemo - važno je samo uskočiti na Val tog Znanja i krenuti na vožnju. A da bi skočili – bilo bi nužno vidjeti da nešto ipak nije kako treba.

Sve ostalo je tok događanja u kojem u svakom trenutku ostaješ u namjeri. Bez cilja jer njega je nemoguće postaviti, bez želja jer one nude očekivanja i razočarenja.

Neću sada detaljno opisivati implantate ili nuditi tekstove u kojima klijenti opisuju događanja ove vrste interakcija – jer nemam potrebe nuditi dokaze. Ako ni zbog čega drugoga zbog toga – što bi oni mogli biti jednom – dokaz da je sugestija izašla u javnost i da su je ljudi pročitali i upamtili, a onda je eto – iznijeli kao svoje događanje.

Ali mogu reći, jer tome svjedočim – da je nevjerojatno koliko ljudi koji se međusobno nisu upoznali, niti imaju iste interese u životu, od onih koji nikada nisu čuli za Sive ili reptile, do onih koji su sve o njima pročitali – opisuju identična događanja, isto opisuju mjesta na kojima su bili, uređaje, te vrste vanzemaljaca s kojima se sreću. I sve to zajedno možda nije dokaz – ali kome on treba? Vjerovanju?

Dakle, ako nisu dokazi – što su?

Samo smjernice koje otvaraju mogućnosti. Za svakoga tko se iz jutra u jutro budi s pitanjem – što se to samnom događa? Za svakoga tko se pita – zašto ja nikada nemam sreće? Za svakoga tko pomisli kako njega nitko ne voli? Za svakoga tko zbog straha živi u osami, za svakoga tko shvati da nije svatko - već čovjek s dušom i da se nešto čudno događa što ne može objasniti i za svakoga tko pomisli kako nema dušu i ne zaslužuje da mu bude bolje.

Za svakoga tko ima pitanja pa nazire da svaka teorija ima i mogućnost da bude provodljiva i ostvarljiva, bez obzira koliko nam se nevjerojatna činila.

Tamara Vrančić Sokač