Paraliza sna: vanzemaljska otmica? 1. dio

 

Spomenete li liječniku «paralizu sna», fenomen koji ste doživjeli, a sastojao se od iznenadnog buđenja i nemogućnosti pomicanja udova, ponekad oduzetosti govora, a ako ste otvorili oči i halucinacijama, najčešće se može dogoditi da:

a) neće imati pojma o čemu pričate,

b) imat će «znanstveno objašnjenje» i možda ćete dobiti lijekove/dijagnozu.

Ako ste zainteresirani za ostale mogućnosti objašnjavanja što se događa tokom paralize sna, ovaj je tekst jedna od njih.

Danas se paraliza sna smatra bolešću – a klasificirana je pod šifrom MeSH D020188. http://www.slicksurface.com/medical-thesaurus/descriptor/D020188/sleep-paralysis.htm

Znanstveno objašnjenje te bolesti, reći će da je to stanje ponekad povezano s narkolepsijom, katapleksijom i hipnagognim halucinacijama (pojava optičkih ili akustičnih halucinacija u vrijeme između budnosti i spavanja).

Narkolepsija je disomnija - kronični poremećaj spavanja - karakteriziran pretjeranom pospanošću i iznenadnim napadajima sna u neprimjerenim situacijama. Oboljeli od narkolepsije često imaju isprekidan noćni san i abnormalan ritam spavanja tijekom dana, što se nerijetko pogrešno tumači kao insomnija. Pri usnivanju uglavnom ulaze u REM fazu sna unutar prvih 5 minuta, dok kod većine ostalih ljudi REM faza nastupa tek sat vremena kasnije. 

Još jedan od problema koje doživljavaju mnogi oboljeli jest katapleksija - iznenadna mišićna slabost koja je izazvana snažnim osjećajima, ili nastaje spontano bez emocionalnog okidača. Može se manifestirati kao jedva primjetan gubitak tonusa muskulature lica, opuštanje donje čeljusti, pognutost glave, slabost u koljenima, ili kao potpuni kolaps. Govor je često nerazgovjetan te se pojavljuju poremećaji vida u obliku dvoslika i nemogućnosti fokusiranja pogleda, no sluh i svijest su očuvani. U rijetkim slučajevima može nastupiti paraliza i ukočenost mišića. Neki od oboljelih prilikom napadaja dožive pojačan osjet njuha i okusa.

Narkolepsija je neurološki poremećaj spavanja. Nije uzrokovana mentalnim poremećajem ili pshihološkim problemima. Najvjerojatnije je uzrokovana određenim genetskim mutacijama i abnormalnostima koje utječu na specifične biološke čimbenike u mozgu, u kombinaciji s utjecajima iz okoline za vrijeme razvoja, poput virusnih infekcija.  (Wikipedija)

Paraliza sna se događa u REM fazi sna, točnije u trenutku dok sanjamo. Naime, tokom perioda koji traje različito, dakle od 5-15 minuta i ponavlja se svakih 90 minuta, mozak isključuje mišićne funkcije i paralizira tijelo, kako ono ne bi reagiralo na san. Osobe koje su u događanju «paralize sna» se ipak bude, ali ne postignu nešto što se naziva prijelaz između sna i jave u potpunosti. Neki ljudi otvore i oči, ali i dalje sanjaju. Pojava halucinacija, navela je neke istraživače na tumačenje da je riječ i dalje o snu, tumačeći da ljudi tada vide ono što «žele» vidjeti.

Ako se u stvarnosti boje demona, viđat će demone ili ovaj fenomen tumačiti poput nekih istraživača, kao otmice od strane vanzemaljaca.

Na žalost, znanstvene studije nisu uspjele objasniti što ako ljudi u tom stanju vide nešto za što nisu čuli ili vidjeli/pročitali kao slike/iskustva istoga, što onda?

Kako to tumačiti? Kolektivnim nesvjesnim ili? Možda i stvarnim događanjem, a ne samo «snom»?

Do sada je «utvrđeno», da se paraliza sna, događa većini ljudi, barem jednom ili dva puta tokom života. Vrlo često u djetinjstvu, što će se pokazati važnim i detaljnije ću objasniti u drugom djelu ovog teksta!

Isto tako, ustanovilo se da je panični poremećaj kombiniran s paralizom sna, češći kod Afroamerikanaca, nego kod Europljana.

Iako, to istraživanje nije ovu informaciju promatralo kao moguće «dobru», jer ju je vezivalo vjerojatno za postavku da su Europljani civiliziraniji, pa time manje skloni «praznovjerju». Što u konačnici ispadne gotovo istovjetno, jer i jedan i drugi način promatranja ovog fenomena, može «zamutiti» viđenje.

Je li «dobro» vidjeti da ti se nešto događa? Tko je onda u kojoj poziciji, onaj koji vidi ili onaj koji misli da je onaj koji vidi praznovjeran? Nadalje, koliko praznovjerje može biti «opasno», vjerojatno jednako opasnosti «ne - viđenja».

Slučaj koji je vrijedan pažnje, odigrao se 1977. godine, kada je iznenada 117 emigranata jugoistočne Azije (iz Laosa), umrlo u SAD-u, od sindroma koji je nazvan SUNDS – iznenadna neočekivana noćna smrt. Događalo se to pripadnicima etničke skupine naroda Hmonga, koji je ratovao u Vijetnamu na strani SAD-a, a to je bio i razlog njihove emigracije.

Sve do jedne žrtve bili su muškarci, prosječna dob bila je 33 godine, svi su očito bili zdravi i svi su umrli tijekom sna. Nakon brojnih studija i istraživanja kako toksikologije, bolesti srca, apneja za vrijeme spavanja, ostalih poremećaja, genetike, metabolizma, prehrane, niti medicina niti znanost, nisu imale objašnjenja za ova događanja.

Tad se kao mogućnost uzroka (ali nije dokazan na ovim slučajevima!) pojavio još jedan sindrom – Brugada sindrom koji i danas služi kao objašnjenje za neke slučajeve iznenadne smrti, ali ne i za samu paralizu sna.

Riječ je o sindromu koji uzrokuje poremećaje u srčanom ritmu. Poremećaj dovodi do neusklađenosti električne aktivnosti srca, te ventrikularne aritmije. Ako se ne liječi, nepravilni otkucaji srca mogu izazivati sinkope, konvulzije, otežano disanje i naglu smrt. Prosječna dob iznenadne smrti je oko 40. godine života, ali može se događati i u ranom djetinjstvu sve do starosti. Ovim sindromom objašnjavaju se i neki slučajevi SIDS-a - sindroma iznenadne dojenačke smrti.

Brugada sindrom je moguće nasljedan, mutacija nastaje u genu SCN5A....Ovdje bi se mogli «zaigrati» mogućnostima, zašto neki gen mutira, ali ušli bi u područje o kojem se zaista premalo zna.

Slučaj s narodom Hmonga, zainteresirao je zbog svoje neobičnosti Shelleya Adlera, medicinskog folkloristu, koji je o tome napisao i knjigu. On je smatrao da je za te smrti «odgovorno» natprirodno noćno iskustvo, koje narod Hmonga ima u svojoj tradiciji vjerovanja.

Naime, narod Hmonga u svojoj duhovnoj tradicijskoj kulturi, vjeruje u zlo biće Dab tsoga, koji pritiskom na žrtvu (spavača) istisne iz njega život u doslovnom smislu. Adleru je ovo vjerovanje bilo dovoljno da priču zaokruži na način da je smrt prozišla iz vjerovanja u mogućnost, da te zlo biće/duh može ubiti.

Uz to, obzirom na migraciju (zbog rata) tog naroda i nemogućnosti održavanja šamanističkih rituala, točnije – življenja života «vjernički» u smislu «obrane» od napada takve vrste, Adler je smatrao da je to bilo dovoljno da izazove jaču psihološku traumu i smrt kod već poprilično psihički uništenih ljudi.

Naravno, ostaje i dalje upitno samo jedno: da li se «napad» zaista događao? Jer po svemu, Adler je samo konstatirao da su oni bili u stanju smanjene obrane, mogli bismo reći, izmješteni iz okoline u kojoj su osjećali sigurnost, ali i dalje se postavlja pitanje da li ih je ubilo pojavljivanje Dab tsoga ili vjerovanje da su zbog nemogućnosti pravilne obrane u opasnosti? Nešto se događalo u trenutku njihove smrti, pitanje je samo: što?

O sindromu SUNDS progovorili su tada mnogi i dovodili ga općenito u vezu s načinom na koji postoje i vudu kletve, poput kletve u Indoneziji «digeunton» - koja u prijevodu znači «pritisne na».

Naravno, sasvim je moguće da «um» odrađuje posao Smrti! – međutim, ne može se ne primjetiti, da je ista poveznica s riječi «pritisne» i opisima djelovanja zlih bića prisutna stalno.

Ovdje možemo spomenuti da i SIDS – sindrom iznenadne dojenačke smrti, do danas nije u potpunosti objašnjen, te se o njemu progovara kao o neobjašnjivom i neočekivanom događaju i nije doveden u direktnu vezu s Brugada sindromom!

Događa se najčešće djeci između 2. i 4. mjeseca života, a može i kasnije do 1. godine života. Prema dostupnim informacijama, ovaj sindrom uzrokuje prosječno smrt 10 – 15 djece godišnje u Hrvatskoj. Naziva se još «smrt u kolijevci».

Ovaj sindrom bi malo teže mogli svrstati u kategoriju djelovanja «uma»! Iako, ne treba isključiti «sjećanja» duše, ako u obzir prilikom promatranja tog sindroma uključimo opciju nas kao besmrtnih bića, koja osim tijela/ličnosti svoje postojanje dijele i s Dušom, Duhom i Umom!

No, vratimo se trenutak narodu Hmonga. U svojoj šamanističkoj tradiciji oni imaju vrlo razrađen postupak za rad s tek rođenom djecom! Vjerojatno preventivni! Postupak koji bi mogli objasniti upravo iz ove pozicije, da mi nismo samo tijelo.

To onda bitno mijenja cijelu priču oko ovih događanja i daje im potpuno novu dimenziju.

Time naravno, ne opravdava mogućnost, da strah kojem su unutar svog vjerovanja izloženi pripadnici bilo kojeg naroda, bilo koje vjere, neće poput «uma» preuzeti ulogu «alata» i odvesti čovjeka u smrt.

Pa bi, ako se u obzir uzmu sve mogućnosti, zlatna sredina mogućeg promišljanja, bila ona, da je moguće da postoji «nevidljivo» biće koje napada čovjeka, ali da je istovremeno čovjek biće koje je jače od njega. Samim znanjem da je to tako, čovjek bi mogao sam sebi biti najbolja živuća obrana! Ovdje ne mogu, ne spomenuti onu «zlatnu sredinu», koja ako ne zaživi, dobiva oblik s jedne strane civiliziranog razmišljanja, s druge strane «praznovjerja».

Iz današnje perspektive promatranja ovog fenomena, vrlo je lako odmahnuti rukom (zaboravljajući «zlatnu sredinu») i reći, ah, primitivne zajednice tijekom povijesti, sva objašnjenja za neobjašnjivo pronalazila su u vjerovanju/praznovjerju, pa se ovakvo događanje normalno promatralo kao djelo đavla, demona i vještica. I zaključiti kako je riječ o neznanju.

Može se to i tako promatrati, no, čovjeku koji ne vjeruje, već sakuplja informacije, svakako će se učiniti interesantnim, da je taj opis djelovanja «napadača» kroz folklor, tradiciju i vjerovanje/religije – kod svih svjetskih naroda izgledao istovjetno!

Pritisak, gušenje, panika i užas – točnije – opis paralize sna! Koja moguće može, a i ne mora završiti smrću. Upravo slučajevi koji ne završavaju smrću, daju nam prostor za istraživanje naših mogućnosti djelovanja!

Interes pobuđuje i još jedna važna informacija.

Danas kao razvijeniji, oboružani znanošću, tvrdimo da je paralizu sna moguće izbjeći ili razumijeti, jer je ona usko vezana za stres, neuredan život i ishranu, konzumaciju alkohola, droge i kave, za promijenu vremenskih zona ako putujemo, posao ako radimo noćne smijene, čak i za spavanje na leđima (koje bi trebalo izbjegavati) koje se pak savjetuje za izbjegavanje SIDS-a?!

Slučajni promatrač ovog fenomena, može se vrlo lako zbuniti – jer folklor i vjerovanja naroda cijeloga svijeta, upravo taj fenomen paralize sna -  objašnjavaju na isti način, ali način koji ne želimo niti «uzeti u razmatranje» jer zadire u praznovjerje ili – modernije možemo to reći – danas: teorije zavjere!

No, ako se sada ne odmaknemo, pa slijepo povjerujemo  da je stres, te sve više navedeno, a način je života modernog čovjeka, uzrok paralize sna – opet se postavlja jedno pitanje za znatiželjnike:

U doba dok su preci modernog čovjeka objašnjenje tražili u onom nevidljivom, a možda ipak prisutnom događanju – nije bilo stresa, alkohola, noćnog rada, putovanja u kojima unutar nekoliko sati mjenjate vremenske zone, niti neurednog života i hamburgera s krumpirićima, niti definicije stresa, zašto su onda imali paralizu sna?

Svega toga nije bilo – osim istog događanja i istovjetnog opisa paralize sna, nemogućnosti pomicanja udova, govora, užasnog straha i spoznaje bića koje sjedi na prsima i pokušava vas zadaviti ili silovati!

Dakle, postoji li mogućnost da danas nudimo objašnjenja koja su u potpunosti promašena? Nije li najlakše definirati to kao bolest?

Razliku doživljaja paralize sna, čine još dodatni događaji poput spolnog općenja s tim strašnim bićima, koja su izvan znanstvene zajednice poznata kao sukube i inkubi.

Sukub (lat. succubus) je, prema pučkom vjerovanju, mitološki ženski demon koji spolno opći sa muškarcima u snu, pojavljujući se u obliku lijepe žene. Njen muški pandan je inkub koji u snu opći sa ženama. Sukladno tradiciji još iz srednjeg vijeka, vjerovalo se da višestruki odnosi sa sukubom mogu prouzročiti bolest ili čak smrt napadnutog muškarca.

Kraljica svih sukuba je Nahemah za koju se vjerovalo da ljudima krade duše, zbog čega su u srednjem vijeku koristili molitve i obrede kako bi se zaštitili od nje.[2] Poznata sukuba je i Adamova prva žena Lilit, koja je s arkanđelom Samaelom izrodila mnogobrojne demone. (Wikipedija)

Ponekad su nazivani drugačije, ali djelovanje koje su koristili ostalo je zabilježeno kroz narodne predaje, pa je i danas prisutan stari narodni naziv za paralizu sna, sa ili bez seksualnog kontakta: sindrom «stare vještice».

Taj se sindrom opisivao tako da stara vještica sjeda na grudi spavača i izaziva poteškoće s disanjem i noćne more!

Mi danas kažemo da smo imali noćnu moru, pa se možemo zapitati odakle je potekla ta riječ?

- germanski: Maron, stari engelski: Mære, njemački: Mahr, nizozemski: Nachtmerrie, islandski, stari nordijski, švedski: Mara, danski: Mare, norveški: Mare, stari irski Morrigain, bugarski, poljski: Mara, francuski: Cauchemair, rumunjski: Moroi, češki: Mura, slovački: Mora......

Istraživanje folklora u želji za istraživanjem paralize sna, ponukalo je švedskog režisera Filipa Tegstedta da 2011. snimi  horor film «Marianne». U švedskom i finskom folkloru – paraliza sna objašnjena je djelovanjem Mare – proklete žene koja je ljude napadala i sjedala im na rebra donoseći im strašne noćne more.

http://www.youtube.com/watch?v=aL9P_elnlp8

U Mađarskoj su paralizu sna pripisivali raznim nadnaravnim entitetima, utvarama, vješticama, demonima ljubavnicima, a interesantno je da sama riječ za vješticu: "boszorkány" koja potječe iz turskog korijena “bas-“ znači:  “pritisnuti”.

Finska riječ za noćnu moru "painajainen" vjeruje se da je izvorno značila paralizu sna – prevodi se kao «potiskivač».

Grčka i Cipar spominju demona Mora, Vrachnas ili Varypnas (grčki: Μόρα, Βραχνάς, Βαρυπνάς) koji pokušava ukrasti govor i sjedi na prsima žrtve!

Malta za paralizu sna proziva «Haddiela», a kao sredstvo obrane navodi da se pod jastuk stavlja nož koji će ga otjerati. Ovo se vjerovanje proširilo i na krajeve bivše Jugoslavije i postoji u narodnim vjerovanjima.

Neka narodna vjerovanja Sjeverne Amerike, kroz svoj folklor spominju biće imena Hag.

Old Hag se opisuje kao osušena starica, prisutna je čak i u bajkama, recimo u Ivici i Marici.

Kod nas je poznata kao Baba Jaga! A već prije spomenuta i diljem Evrope i kao Mara.

Baba Jaga

U irskoj i škotskoj mitologiji, Hag je božica koja stvara, božica žetve i vremena.

U perzijskom folkloru Bakhtak ima istu ulogu.

Spominje se i u Južnoj Karolini (kroz folklor Gullaha – Afroamerikanaca nastanjenih na područjima Južne Karoline i Gruzije), Newfoundlandu....

Narod Fidžija, iskustvo paralize sna tumači kroz izraz «kana tevoro», što znači «pojedeno» od strane demona.

S tim da demon može biti i mrtvi rođak koji komunicira s spavačem iz razno raznih razloga, ne nužno da ga ometa.

U Turskoj su kao i kod većine muslimana, za ova djela zaslužni djinni, opis djelovanja djinna je istovjetan, svemu do sada navedenom, dođe do žrtve, drži je na način da joj ne dopušta kretanje i počinje je daviti.

Ovakve pojave rješava egzorcizam, koji se izvodi određenim molitvama iz Kur'ana, kao i kod kršćanskih  egzorcizama s molitvama oslobađanja.

Tajlanđani su vrlo interesantni, oni za paralizu sna «krive» duha «Phi Ama», a tvrde da taj duh izaziva kod žrtava i modrice. (fizički dokazi?)

Paraliza sna kao fenomen, prisutna je svuda u Kini – riječi koje se koriste za nju prevedene daju značenje: «pritisak duha na tijelo», u Japanu: «vezan, svezan», u Koreji naziva se «gawi nulim», što znači «biti pritisnut od strane duha», u Mongoliji postoje razni nazivi, ali s istim značenjem «pritisnut prema tami»....

U Novoj Gvineji još su detaljniji i smatraju kako je riječ o Suk Ninmyo, svetim stablima, koja održavaju svoju bit hraneći se ljudima, pa čine to po noći kako ne bi ometali ljude u svakodnevnom životu, a ponekad se eto ljudi probude i dožive paralizu.

Pakistanci «paralizu sna» smatraju susretom s Shaitanom (Sotonom), zlim demonom koji je preuzeo vlast nad tijelom.

Iran spominje bakhtat – vukodlaka, ali isto tako navodi da je moguće da je «poslan» od zlih, ljubomornih ljudi namjerno urocima i crnom magijom.

U Bangladešu to nazivaju s riječi «Boba» – čiji je prijevod «riječi», aludirajući na nemogućnost govora.

Žitelji Šri Lanke to nazivaju imenom «Amuku Be», «duh koji tjera jednog dolje», u Nepalu smatraju da je to duh koji živci ispod stepeništa u tami.

Amuku

Arapski narodi imaju razna objašnjenja, ali uvijek je riječ o duhu koji sjedi i pritišće žrtvu i krade joj duh.

Ista je stvar sa svim narodima Afrike, svuda je prisutan duh/demon koji sjedi na prsima. Iako, narod Etiopije ova je događanja povezivao i s depresijom ili ovisnošću i konzumacijom – žvakanjem ili apsinencijom biljke (Catha edulis).

Narodi Amerike, nimalo ne zaostaju za ostalima, Meksiko to veže za duhove umrlih, duh legne na spavača i prouzroči paralizu, to se naziva «Subirse el Muerto».

Južni djleovi Amerike smatrali su da taj fenomen nazvan «baba» proriče nadolazeće katastrofe.

Cijeli fenomen, vezao se i za ono što se nazivalo «ljudi sjene» koje su opisane kao čovjek s šeširom, ili kapuljačom! Što je inače vrlo čest prikaz «napadača» u radu s ljudima koji su oteti od strane vanzemaljaca.

Istovremeno, nekako se, uza sve ove opise provlače i riječi vukodlaci, pa nije pogrešno kao mogućnost uvesti i nju u događanje, kao i vampire, one koji se hrane krvlju, čak i potiču seksualnost, a pogotovo ako odemo korak dalje, pa se zapitamo što znači uopće krv, geni, DNK, krvne grupe. Imaju li ikakve veze s ovim pitanjima?

I mogla bih ovako navoditi i pisati još danima. Razna imena, možda malo različitija objašnjenja, ali djelovanje isto! Stisnuto, pritisnuto, izaziva strah i nemoć.

Zašto paralizu sna možemo povezati i s otmicama vanzemaljaca? Prvenstveno, zato što je to po svemu do sada o otmicama istraženom -  «njihov» način rada.

I zato što je paraliza sna, moguće, samo trenutak u kojem su «zabrljali» – točnije – vrlo je moguće, da je čovjek uspio sebe osvijestitit tokom otmice! Ili netom prije ili poslije.

Što su uopće otmice vanzemaljaca i zašto je ljudima toliko nevjerojatno to događanje, uopće promatrati kao mogućnost!

Odgovor je vrlo jednostavan, većina ljudi smatra da su vanzemaljci samo novo ime za stara praznovjerja! Točnije, većina ljudi ne može sebi dozvoliti promatranje mogućnosti iz «zlatne sredine».

Kao i mogućnost da otmice unutar svog cilja i svrhe rada – sadrže «zaborav», kao osiguranje dobro obavljenog posla. Dobro obavljeni posao, tako postaje u našim životima način razmišljanja.

Onaj koji će isključiti mogućnost, a sve neobjašnjive fenomene svrstati u bolesti ili praznovjerje.

 

Kraj 1. dijela

Tamara Vrančić Sokač