Zašto je događanje koje nazivam «vanzemaljska otmica» nešto, što ljudi jednostavno ne mogu prihvatiti – čak ni kao mogućnost?

Odgovor na ovo pitanje je mogla bih reći «slojevit», pa bih ga pokušala objasniti i samim implantiranjem, ako bi ga promatrala kroz prizmu njegove svrhovitosti, koja bi na koncu u čovjeku rezultirala blokadom u promišljanju!

Međutim, to bi bio sam dio, onaj koji je već u fokusu otvorenih mogućnosti.

Ali, ako vanzemaljsku otmicu, promatram i objašnjavam od polazišne točke u kojoj čovječanstvo čini, kao njegov dio, čovjek sam -  onaj koji ima i Dušu – onda ova mogućnost dobiva obrise događanja, koje u svojoj krajnjoj manifestaciji, upravo Dušu smješta u fokus interesa vanzemaljaca i izvrsno objašnjava sve mogućnosti.

Da bi sada takvu mogućnost, uopće uzela u obzir, trebala bi kao radnu hipotezu postaviti postojanje Duše, na način da nema više upitnosti, niti je može biti.

Ovo je možda najteže, jer u ovim pitanjima otegotnu okolnost, činit će onaj dio populacije koji je vjernički sasvim siguran da ima Dušu, ali baš religijsko vjerovanje pojam «vanzemaljskog» čini nemogućim. Kao i onaj drugi dio populacije koji uopće ne misli da ima Dušu, kao i još jedan dio, koji je duhovno osviješten, ali duševno slijep!

Pa se čovjek vrlo lako u cijeloj ovoj priči izgubi!

Ako sve što nas ukružuje, sve dijelove razlomljena stakla, koje možemo prepoznati kao naše životne obrasce, egzistencijalna događanja, radosti i tuge, bolesti i izlječenja, promatramo na ovaj način – postojanjem same Duše, moguće je dobiti vitraj koji priča i nudi sasvim novu sliku.

Onu u kojoj smo ovime što nazivamo svojim životima, samo sudionici i očevici -  rata za Dušu!

I ovakvo objašnjenje nimalo ne bi odudaralo, od svih mitoloških i kulturno – tradicijskih, pa i religijskih, čak i duhovnih vjerovanja svih naroda čovječanstva!

Potrebno je, pa ću se na tome za sada i zaustaviti, iako se isto poklapa se nemogućnošću čovjeka da uvidi svoju Dušu, uvidjeti da je osnova za skepticizam o vanzemaljskim otmicama: strah!

Što bi pak u nekom dubljem obrascu, prikazalo i stanje naših Duša.

A svakako, u daljnjem promatranju, ustanovili bismo da je taj strah toliko uobičajen, te ga nisu lišeni ni oni koji u Dušu svim srcem vjeruju, ali istovremeno za svoj bitak vežu, kako Boga po čijim zakonima žive, tako i njegove pomagače. Dušu, kao samostalno individualno postojanje, nikome pripadajuće – apsolutno ne mogu pojmiti. Isti neće imati problema pojmiti Duh ili Um, čak ni vlastitu ličnost. A moguće je da će sasvim nemoguće biti pomisliti, da za mir i ravnotežu čovjeka – osnovna postavka treba biti ravnoteža između ne samo Duše, Duha i Uma – već i ličnosti. Dakle u igri bi imali doslovno 4 mušketira – koji bi da bi ovu igru odigrali, trebali imati samo jedno pravilo, točnije način života: Svi za jednoga jedan za sve! To je na žalost, trenutno – nešto što ovaj svijet ne živi i ne igra. To je predstava u kojoj većina glumi ulogu koja im se uopće ne sviđa, ali je toga nesvijesna.

Ljude koji «ne vjeruju» u takva događanja, nadalje možemo objasniti, točnije uvjetno rečeno, podijeliti na dvije grupe: na one koji uopće o tome ne razmišljaju, jer ih to plaši i one koji ne samo da o tome razmišljaju – već o tome i pišu, ali ih to isto plaši!

Njihovi tekstovi su prepuni dokaza i činjenica koje su dokazive i činjenične - samo njima, te vrlo vjerojatno i ostalim ljudima, koji na taj način percipiraju svijet.

Kad kažem da tako percipiraju svijet, u dubljem značenju bilo bi, da: ovise o dokazima koji pak sakrivaju njihovo (ne)vjerovanje u individualnost vlastita bića, a time svakako ne daju niti malo mjesta mogućnostima!

Osim ovih «grupa», postoji još jedna «grupa» ljudi, ona koja nema nikakvih problema s vjerovanjem, čak i u napadačke vanzemaljce, ali isključuje otmice kao zlostavljačku radnju!

Oni su uvjereni da su to naša draga, svemirska braća, koja nam žele pomoći, a eventualne loše momke među njima – na razne načine toleriraju.

Najbizarniji način tolerancije, svakako je onaj da smo sami na to pristali, nekada, negdje, davno prije ove inkarnacije! Pa ustupili, naše sada još uvijek živuće tijelo u znanstvene svrhe! Samo smo to zaboravili!

Ono što ne uzimaju u obzir je da su tijela, samo dio eksperimenta koji se prilikom otmice vrši i da te vanzemaljce, najviše zanima baš naša Duša!

Pa u ovim slučajevima, najveće skrnavljenje samoga sebe odrađujemo malo «potpomognuti» – mi sami. I to je sva briljantnost ove izvedbe.

Što su uopće vanzemaljske otmice, tko ih «izvodi» i zašto? Koliko bi daleko trebali ići u povijest, koje tragove slijediti da bi došli do prvih svjedočanstava o njima?

Mogli bi krenuti i s Biblijom, sa svim velikanima i «povijesnim ličnostima» koji su uzneseni i odvedeni, možda i prevareni ili reći da su to slučajevi u kojima nije bila riječ o čovjeku, već Bogovima/vanzemaljcima, kako to mnogi autori i navode. Pa je mudrije, krenuti s nama bližom povijesti, a na onu stariju možemo se uvijek vratiti. Za ovaj izlet traganja, najbolje je koristiti «protivničke» materijale, ako ni zbog čega drugoga, kao izvrstan putokaz, jer kritičari vrlo marljivo sakupljaju do sada poznate činjenice i dokaze.

Tako, većina njih smatra da je na samome početku – jedan čovjek otvorio Pandorinu kutiju ove teme!

Riječ je o običnom poslovnom čovjeku i pilotu iz Amerike, Kennethu Arnoldu, koji je 24. lipnja 1947. godine leteći svojim zrakoplovom nad planinom Reiner u državi Washington, ugledao devet srpastih letećih objekata. Njegov opis tih objekata koji podsjećaju na tanjure koji odskaču od vodene površine, iznjedrio je kroz opisivanje tih događanja i naziv za njih u svim budućim viđenjima – «leteći tanjuri».

Na stranu sada, što je zajednici žestokih kritičara ovog fenomena, ovaj slučaj sasvim jasan, jer je naravno bila riječ ne o «letećim tanjurima», već o jatu ptica (čak se špekuliralo i o vrsti ptica pa su prozvani labudovi!) koje su nošene strujom zraka.

Ne znam, postoje li dokazi da labud može biti nošen strujom zraka, ali bez obzira na ovo, mediji (koji i danas vole senzaciju) svakako su odigrali ključnu ulogu.

Uskoro je bilo sve više ljudi koji su prijavljivali ovakva viđenja. I to traje i danas! Tada su to bili labudovi, danas su pak mogućnosti za objašnjavanje veće, pa je riječ o tajnim letjelicama vojske, bilo američke ili ruske, o letjelicama koje su prvi stvorili znanstvenici Trećeg Reicha (Viktor Schauberger), isto tako danas je na svaku snimku nečega takvog, najlakše znanstveno dokazano reći: riječ je o fakeu!

Kroz povijest, na svakakve su se načine objašnjavali ti «leteći tanjuri», od metreoloških balona, do meteora, a i raznih (naravno, sve redom prirodnih – znanstveno dokazivih) optičkih pojava. Uglavnom, za sve takve pojave i viđenja, rodilo se i ime: NLO – nepoznati leteći objekti!

Kad bi sada, te NLO-e vezali uz priču o otmicama – mogli bismo reći da je vrlo moguće, da vjerojatno nitko od očevidaca NLO, nije izbjegao i dublje kontakte kojih se, naravno ne sjeća!

No, kad bi sada i tu premisu izložili jednom takvom, prosječnom očevicu – snaga kojom bi se kleo da je vidio pravi vanzemaljski leteći objekt bila bi istovjetna snazi kojom bi se (u velikom broju slučajeva) branio, kako osim njihova viđenja, s njima nije bio ni u kakvoj interakciji! Osim u slučajevima u kojima ne samo da bi rekao da je bio u interakciji – nego bi i knjige napisao objašnjavajući kako su baš njega odabrali da širi ljubav i mir, te pripremi ostatak čovječanstva svježim informacijama o Galaktičkoj federaciji, koja eto – samo što nije stigla i sve po strogim kriterijima Odabrane – uznese do Nove Zemlje i Zlatnog Doba. Tko bi u ovom slučaju bio žito, a tko kukolj – ovisi o ulozi koja je napisana. Točnije o trenu kad glumac, jednostavno shvati, da tu igru više neće igrati, pa polako u hodu mijenja scenarij.

Svakako vrlo važno događanje, koje moram spomenuti, je slučaj – Roswell, koji se odigrao 8.srpnja 1947. godine. Kad se srušio NLO zajedno s vozačima!

Naravno, oni koji sve znaju i sve mogu dokazati, ovo vežu za političke igre velikih sila i naoružanja, pa se spominje da je riječ o padu vojnog balona s opremom za nadzor ruskih nuklearnih aktivnosti.

Što može biti jedna od mogućnosti, zašto ne, ali baš taj slučaj, koji je u konačnici gledajući širu sliku - povezao broj očevidaca NLO-a i dao sada i lik i obličje vozača NLO-a, učinio je od onih koji su se usudili o tome pričati – paranoike koji su toliko psihički nestabilni, da su vojno «obrađivani» na razne načine i zastrašivani.

Ta psihološka manifestacija, koju i danas zagovornici dokaza i činjenica zovu paranojom, prisutna je i danas! Samo su paranoike prestali tako zvati i proglasili ih «teoretičarima zavjere».

Kako ništa nije slučajno, za liječenje paranoika koji su kao da su zaraženi virusom, ipak nicali sporadično i nastavljali s mogućnošću, da ti mali sivi stvorovi postoje i voze se, zgodno je smišljen lijek, kojeg je u svom laboratoriju smućkao Steven Spielberg, dosta godina nakon pojave tih Roswellskih događanja - 1982. godine pod imenom E.T.!

Bio je to film, kojeg su građani cijelog svijeta, hrlili gledati u kino i plakali nad sudbinom jadnog bića, grozili se nad svirepošću vojske i sramili se što su ljudi!

Bila je to izvrsna predstava, koja se odvijala duboko u dijelu podsvijesnog uma gledatelja!

Dirljiv trenutak, u kojem je emocijom ponesen čovjek, u potpunosti zanijekao svoju Dušu! I proglasio sebe monstrumom bez srca. I sigurno - sasvim je slučajan i uopće unutar toga nema nikakve namjere.

Tko bi sada, nakon takvog filma, mogao povjerovati, da neko takvo nedužno biće, s lažno prikazanim ljudskim okicama, može gurnuti čovjeku u analni otvor cijev, otvarati mu glavu i u mozak mu ugrađivati implantate, silovati žene ili ih umjetno oplođivati vanzemaljskim embrijima? A sve to radi nekog njemu ili njegovim «nadređenima» važnog ispitivanja! Tko bi mogao pomisliti da netko išta radi s nečime, što poznajemo pod pojmom Duša? Može li se ona izvaditi i kopirati? Može li se zlostavljati? Ima li E.T. Dušu? Pa ima – naravno da ima svijetli mu kao i Isusu. Znači da je dobar.

Film E.T. je postao najgledaniji film svih vremena, bezvremenska priča o prijateljstvu djeteta i vanzemaljca, pa je liječenje na koncu završilo tako da su mnogi u E.T.-u prepoznali, kao što sam već natuknula i samog Isusa! (ovdje bi bilo zanimljivo pitati, neke duhovnjake, šta rade kad meditiraju i ovakvo svijetlo šire svojim tijelom – jel zaista misle da je njihovo?)

Ali vratimo se unatrag, u to doba, kada je Pandora tek otvorila svoje oči.

Kako su ljudi oduvijek samo ljudi, a neki i ne koriste «zdrav razum» koji skeptici/kritičari/vjernici obožavaju, a i ne vole zatsrašivanja i nekako su im «dokazi» sumnjiva rabota, stvar je izmakla kontroli.

Dogodilo se da se nisu nastavila događati samo viđenja NLO-a, već su se pojavila svjedočanstva da se u baš te objekte koje ljudi viđaju, neki ljudi i odvode i svašta im se radi!

Prvi slučaj koji je o tome izvještavao, pojavio se 1957. godine u Brazilu. Ismijan je i danas se ismijava!

Riječ je slučaju u kojem je glavnu ulogu odigrao, ne Spilbergov lik, već živi, pravi čovjek s Dušom - seljak imena Antonio Villas Boas, nastanjen na obiteljskoj farmi u St. Francis de Sallesu. Riječ je bila o farmi, koja se obrađivala i održavala radom u dnevnim i noćnim smjenama. Danju su radili radnici, a noću su posao obavljali Antonio ili njegova braća.

Sve je počelo 5. listopada 1957., Antonio je u krevet otišao oko 23 sata, ali kako je bilo sparno, nije mogao zaspati i digao se otvoriti prozor. Ono što je zaokupilo njegovu pažnju, bila je svijetlost kojom je dvorište bilo osvjetljeno, a ista je bila znatno snažnija od moguće mjesečine. Ovo je zainteresiralo Antonia i probudio je i brata da mu to pokaže, jer je cijeli fenomen izgledao kao da je veliki reflektor usmjeren na tlo. Nakon nekog vremena vratio se, zajedno s bratom u krevet, ali ga je svijetlo i dalje interesiralo, te se ponovno digao gledati što se vani zbiva.

Tada je primjetio da se svijetlo pomaklo prema njemu, što ga je preplašilo i zatvorio je prozor i spustio rolete. Vidio je da se svjetlo premjestilo na vrh kuće. A onda i nestalo.

Sljedeći incident, dogodio se nekoliko dana kasnije, 14. listopada oko 22 sata, s tom razlikom da je sada Antonio bio u polju s bratom.

Ugledao je ponovno jaku svijetlost, opisao ju je kao ogromnu i okruglu, nalazila se na sjeveru. Bila je crvena u sjaju. Pokušao je detaljnije gledati ne bi li vidio što je s tom svjetlošću, ali to nije bilo moguće. Zato je krenuo prema njemu, ali kad se približio – svjetlost se pomakla na južnu stranu polja. Tako se očito neko vrijeme «lovio» s njome i odustao. Svjetlost se umirila na jednom mjestu i isijavala treperave zrake u svim smjerovima.

Iduće noći, s 15. na 16. listopad, Antonio je u polju bio sam. Bilo je hladno i nebo je bilo zvjezdano. Radeći, zamjetio je jednu crvenu zvijezdu, a onda je shvatio da se ona pomiče i približava. Brzo se kretala i što je bila bliže, to je bolje uočavao da je riječ o objektu jajolika oblika. Polje je bilo osvijetljeno kao da je dan.

Odjednom, objekt se zaustavio na visini od cca 50 m iznad Antonia. To je trajalo oko dvije minute. Za to vrijeme on je bio paraliziran. «Brod» je opisao kao jajolik, malo izdužen, s tri produžetka, jedan u sredini i po dva sa svake strane, a na vrhu se nešto (kupola) vrtjelo velikom brzinom i crveno svijetlilo. Odjednom se dno broda otvorilo, izašle su tri «noge». To je ponukalo Antonia da pobjegne, pa je oslobođen paralize, pokrenuo traktor.

Međutim, nakon svega nekoliko metara traktor se ugasio. Pokušavao ga je ponovno upaliti, ali motor više nije radio. Pokušao je pobjeći, ali ga je za ruku primilo maleno biće, visine jedva do njegovih ramena. Šokiran, Antonio je ponovno pokušao pokrenuti traktor, ali pojavila su se još tri nova bića i držala ga za ruke i noge.

Izgubio je ravnotežu i pao na tlo, bića su ga svladala. Pokušao se oteti, ali nije mogao, vrištao je. Bića su ga vodila k brodu, na kojem su se otvorila stražnja vrata do dna broda. Opisao je nadalje i metalne ljestve i svoj ulazak i otimanje. Inače, baš ovo spominjanje ljestvi poslužilo je i služi današnjim kritičarima za «dokaz» da je smiješno da NLO ima ljestve! Nadalje je opisao metalnu «sobu» strop, pa i namještaj, stolice sa samo jednom nogom i slično....

Bića su razgovarala na njemu nepoznatom jeziku, a imao je osjećaj da se svađaju. Nakon toga su ga skinuli. Ni to nije prošlo bez borbe, no na koncu je bio gol. Oprali su ga, osjećao je hladnoću, dok se nije osušio (u raznim verzijama razno se spominje pranje, pa je u nekima spomenut određeni gel). Odveli su ga nakon toga do vratiju nasuprot ovih kroz koja je ušao. Tu je primjetio određene crvene simbole (znakove).

Odjednom se zid otvorio i ušla su još dva bića. Ta su bića tada izvela na njemu operativni zahvat (uzimanje krvi) nakon kojeg su se povukli i ostavili ga samog.

Bića su bila u nečemu što je opisao kao maske i cijevi. Soba je bila bez namještaja osim kreveta kojeg je opisao bez uzglavlja ili okvira. Sjeo je na njega jer se osjećao umornim. Odjednom je osjetio vrlo jak miris, koji mu je prouzročio mučninu. Osjećao se jako loše i povratio! Vidio je da dim (plin?) ulazi u prostoriju. Nakon toga u sobu je ušla plava, lijepa djevojka, potpuno gola. Imala je velike plave oči. Uskoro je započeo spolni odnos s njom, Antonio je rekao da se nije mogao suzdržati pa je želio produljiti to događanje, ali je odbijen. Na izlasku «pokazano» mu je da će biti otac djeteta koje će nastati kao produkt ovog čina. Vraćena mu je odjeća. Nakon toga odveden je ponovno u prvu prostoriju. Tamo su bila tri bića, ponovno je imao osjećaj da se svade. U svojoj priči pokušao je objasniti da je nastojao zapamtiti sve što je vidio, tako je ispričao i o «satu» kojeg je vidio na stolu, Pokušao ga je ukrasti što je izazvalo bijes bića. Uglavnom, izveli su ga, kad su odlazili primjetio je prvo zeleno svijetlo, koje ne zna odakle se pojavilo, začulo se nešto poput zviždanja, a kako se kupola sve brže rotirala, pojavljivalo se crveno svijetlo. Rečeno mu je da je slobodan, a oni su se odvezli okomito u vis.

Sve zajedno, ova pustolovina trajala je 4 sata. Tokom svog života, Antonio je diplomirao pravo, oženio se i dobio četvero djece. Nakon «otmice» proživio je razna istraživanja i testove, čak i vojna. Kao fizičku posljedicu iste imao je mučnine, glavobolje, gubitak apetita, pečenje u očima, bolove u cijelom tijelu, te kožne lezije. U to doba vezivali su iste s mogućnošću trovanja radijacijom. Isto tako na bradi (mjestu odakle je uzimana krv) nađeni su ožiljci. Umro je 1992. godine.

Ovo je događanje od strane kritičara smješteno u polje psihologije! I po meni – u potpunosti se slažem s njima! Izvrsno. Jer upravo unutar tog polja – psihologije – moguće je doći do informacija. To su učinili sljedeći oteti – riječ je o bračnom paru Hill.

I ovdje je riječ o poznatom slučaju, koji se odigrao 19. rujna 1961. godine, kad se bračni par Hill, vraćao s odmora iz Kanade kući u Portsmouth. Negdje iza 22.00 sata, ušavši u državu New Hampshire primjetili su neobičan valjkasti svijetleći objekt. Bili su preplašeni, ali Barney se ipak odlučio zaustaviti da vidi što je to. Brod je imao prozore i šarena svijetla. Nastavili su vožnju, ali pratilo ih je čudno pištanje. Ono što ih je zaprepastilo, je da su ponovno postali svijesni ovog vremena i okoline, našavši se 60 km dalje, od mjesta na kojem se ovo počelo događati. Tako da je ovaj bračni par, zasigurno prvi slučaj u kojem je opisano, ono što se danas vezano za vanzemaljske otmice, već zna kao prateće događanje, a to je gubitak vremena!

Hillovi se ničega nisu sjećali što ne mora čuditi, zna se da otete podvrgavaju amneziji, ponakad toliko specifičnoj, da je čak i obična regresija, ako se u obzir ne uzme «paravan memorija», nedovoljna da se dođe do pravog događanja.  Obzirom da je događaj ipak ostavio ove ljude u zbunjenosti, Betty je sljedećeg dana nazvala obližnju vojnu bazu i saznala da su i njihovi radari zabilježili posjet NLO-a.

Barney je želio sve zaboraviti, ali Betty je počela imati ozbiljnih problema s snovima i noćnim morama. Mogli bismo reći da je Betty sama probijala amneziju, što i nije rijetkost, samo se eto – to često naziva noćnim morama, ne vodeći računa da je možda riječ o istinitim događanjima. Kao što je i vrlo vjerojatno da su Hillovi oteti još koji puta, kao i da su možda imali problema s paralizom sna. Na žalost takvih detalja nema u do sada iznesenim informacijama.

Betty je dakle, sve češće sanjala da je zajedno s mužem odvode u svemirski brod. Nakon godinu i pol dana mučenja, tokom kojih je prošla sve psihijatrijske analize, odlučili su se za pomoć obratiti psihijatru i neurologu, dr. Johnu Simonu u Bostonu. Sljedećih šest mjeseci, ovaj je čovjek s Hillovima radio iscrpljujuće i mučne regresije u hipnozi. Vjerojatno je naišao i na «paravan memoriju», a njegovo je mišljenje na koncu potvrdilo da su Hillovi bili oteti i određeno vrijeme (ona dva sata), proveli u NLO-u. Sesije su se radile odvojeno, priča se podudarala, a na koncu je i izišla u javnost.

Što je otkriveno u hipnozi, što se dogodlilo Hillovima?

Auto im se sam zaustavio, pred njih se spustio svemirski brod. Jedno od tih bića im je objasnilo na lošem engleskom daa im neće nauditi, već ih samo žele medicinski pregledati! Ušli su u brod i tamo vidjeli bića visoka  približno od 120 do 140 cm, kruškolikih ćelavih glava, bez ušnih školjki, s izrazito velikim očima i malim nosom, te «posjekotinom» umjesto usta. (Ah, na koga li me podsjeća?) Bila su odjevena u jednodijelnu tamnu odjeću, a neka su bila i u sakoima i kapama. Hilllovi su naveli još i čudnu boju tena – sivu. Medicinski pregled Hillovih uključivao je sljedeće: uzimanje uzoraka kože, kose, noktiju, a Barneyu i uzorak sjemena. Betty su u pupak ugurali cjevčicu, kako bi napravili test za trudnoću. Ona se žalila na bolove, pa je to prekinuto. Tada je provedena amnezija – koja je poništena regresijskom hipnozom!

Ovaj je slučaj izazvao punu pažnju i Hillove su mnogi nakon ovoga dodatno znanstveno istraživali. I uvijek je rezultat bio da nisu ništa izmislili.

Skeptici su, kojih je bilo, jer je njihov, medijski praćen slučaj, izazvao doslovno podjelu u javnosti na «za» i «protiv», što je zasigurno ionako istraumatiziranim Hillovima bilo kao sol na ranu, počeli s još jednim napadom na Betty! Kao valjani razlog neistinitosti ove priče, uzimali su dio njezine regresije u kojem je opisala što se događalo, kad je bića pitala, odakle dolaze.

Bića su joj pokazala trodimenzionalnu zvijezdanu kartu, s točkicama i linijama. Tad su bića nju pitala da li zna gdje je ona na karti, na što je ona rekla da ne zna. Tokom jedne od sesija, 1964. godine Betty je čak i nacrtala kartu, koju u to doba niti jedan astronom nije mogao prepoznati, kao nešto što je tada, teleskopskom tehnikom bilo vidljivo!

Skepticima/kritičarima je ovo bilo dovoljno – pravi dokaz! Ako ne vidiš – ne postoji!

Ali, baš taj dokaz se već 1969. pokazao kao krnji, točnije dokaz koji je promijenio strane za koje «radi», jer su astronomi tada otkrili položaj duplog zvjezdanog sistema – «Zeta Reticuli 1 i 2», koji je, ( valjda dokazano) 37 svjetlosnih godina udaljen od Zemlje. Isti je okrenut prema Zemlji, a bio je savršena kopija onoga što je Betty nacrtala 1964. godine. Da li je ovo bila ikakva sadisfakcija Betty, nije se saznalo.

Ovdje čovjek ne može, ne zahvaliti napretku kojeg smo postigli tokom svih ovih godina. Danas se sve zna, imamo NASU koja uvijek s nama podijeli sve dokaze i uvijek govori istinu i samo istinu. Isto tako demokracija i slobode čovjeka, a i medija – dovele su do toga da bi danas bez ikakvog problema, ovakva priča izašla u novinama! Jedini je problem što novinarima nitko nije rekao, da takve priče mogu objavljivati jer ih ima, a i slučaj Hill je zasigurno svakog otetog, samo naveo na to da šuti. Otetima se rijetki bave, eventualno ih se odvede egzorcisti ili ih se zatvori u ustanovu, ako pokažu znakove paranoje. Najčešće pak žive dalje, misleći da imaju noćne more, znanstveno objašnjive i dokazane paralize sna, fobije i samo odraze traumi iz djetinjstva.

Dakle, problem je što se to nikada nije prestalo događati, kao i da su Hillovi tada pokrenuli proces «lova na vještice», kada je u pitanju hipnoza. Kao i da je regresija do sada jedina validna metoda za probijanje «paravan memorije».

Isto tako, danas je zaista nevjerojatno, da bi se o nečemu ovakvome uopće i raspravljalo.

Ovo su događanja koja ne zanimaju medije, niti znanstvenike. Ne zanimaju nikoga. I tako to treba biti. Jer oni to tako hoće, a ovo je ipak njihova predstava!

Da bi bili sigurni da se neće pojavljivati neke nove Betty, način funkcioniranja današnjeg svijeta koristi razne metode.

O hipnozi i njezinom sustavnom ocrnjivanju i sakrivanju njezinih mogućnosti kao tehnike, sam već pisala, kao i o djelom svega što se koristi kao djelovanje na podsvijesni um čovjeka.

U pitanju otmica, ovo je dovedeno do savršenstva i ništa se ne prepušta slučaju.

Neću navoditi ostale slučajeve otmica, u njima će biti više riječi u tekstu o ljudima, koji su svoj život posvetili radu s otetima.

Uz obilje filmova koji nam stvaraju određene slike o vanzemaljcima, kako se oni «hvale», gotovo se istom mjerom i ocrnjuju. Pa bi i tu prosječan čovjek trebao biti čarobnjak da ugleda zlatnu sredinu.

Ono što je u ovoj priči najtužnije, je činjenica da se veliku pažnju u manipulaciji koja se odvija, posvećuje djeci – onoj koja su naša budućnost! Zato ih se odmalena subliminalno sljubljuje s otmicama preko igrica, koje prikazuju otmice, preko crtanih filmova, a dinosaur (ah, kojeg li čuda nije li ih baš Spielberg aktualizrao?) postaje najomiljeniji lik.

Pa tako svako dijete ima, barem jednu ovu životinjicu u svojoj kolekciji igračaka. I ne bi to bio problem, kad to ne bi, istovremeno, moguće služilo i «betoniranju» paravan memorije.

Kao što možda i roditelje koji su zajedno s djecom okruženi svime time, to ne bi dovelo u situaciju da kao objašnjenje sami sebi ponude, kad im dijete noću plače, da je riječ samo o «upijanju i izlaženju» onoga što je dijete tokom dana «konzumiralo». Problem je sve to zajedno, jer taj tok dana i događanja u njemu, moguće je s namjerom neki scenarist ove igre/predstave za vas – samo za vas i pripremio!

Nije to čudno, oni brinu za nas, svakako više nego mi sami za sebe!

Možemo se sada pitati, mogu li se povezati vanzemaljske otmice s paralizom sna, ili narodnim predajama, demonima, ili utjecajem filmova, igrica, stresa - možemo!

 

Ako se usudimo. Ali ulazak u to područje je ulazak u carstvo paranoje, teorije zavjere, ulazak u mračni dio ovog našeg osvijetljenog svijeta. Onog u kojem od siline reklama, lažnog bogatstva i sivila egzistencije, straha i nemoći, same sebe više i ne vidimo. Kao što ne vidimo niti strah koji nije naš – već njihov! I to je moguće različitost – dok je on njima osnova postojanja, nama je nasilno nametnut i s našim postojanjem nema baš puno veze. Ali, na žalost -  živimo ga kao da je dio nas.

 

Tamara Vrančić Sokač