Frederik van Eeden: Proučavanje snova

                                                                              

 

Od 1896. proučavao sam vlastite snove, zapisujući one najzanimljivije u svoj dnevnik. 1898. započeo sam odvojeno zapisivati određenu vrstu sna koja mi se činila najvažnijom, i nastavio sam s tim do današnjeg dana. Sveukupno sam sakupio otprilike 500 snova, od kojih 352 spadaju u tu određenu vrstu, koju sam upravo spomenuo. Taj materijal može činiti temelj onoga za što se nadam da može postati vrijednom znanstvenom građom, ukoliko mi slobodno vrijeme i snaga dozvole da je oprezno razvijem.

U međuvremenu, s oprostivom zabrinutošću da ideje neće na vrijeme naći svoj izrijek, sažeo sam ih u umjetničko djelo – novelu naziva «Nevjesta snova». Fikcijska forma omogućila mi je slobodu u suočavanju s delikatnim pitanjima, i imala je prednost u tome da je izražavala prilično neuobičajene ideje na manje agresivan način – takoreći, ezoterički. Da, želio sam izreći te ideje i u obliku koji će se neposrednije obratiti znanstvenum umu, i znam da za tu svrhu ne mogu naći bolju publiku od članova Društva za paranormalna istraživanja (Society for Psychical Research, op.prev.), koji su navikli raspravljati o istraživanjima i idejama neuobičajene vrste otvorenog, ali kritičkog duha.

Ovaj članak je samo uvodna skica, kratka najava većeg djela, za koje se nadam da ću ga sljedećih godina moći dovršiti.

Koliko god to bilo moguće, izbjegavat ću spekulacije, i ograničit ću se na činjenice; no te činjenice, kako sam ih opazio, dovode me općenito do čvrstog uvjerenja da teorije o svijetu snova, kako ih se danas predstavlja, za koje znam, nisu u stanju objasniti sve pojave.

Dozvolite mi da vam sada predstavim jedan pokušaj klasifikacije različitih vrsta snova, koje sam sâm doživio i promatrao u periodu od 16 godina. Bio sam u mogućnosti razlikovati 9 različitih vrsti snova, svaka od kojih predstavlja jedan jasno definirani tip. Postoje naravno i intermedijarne forme i kombinacije, ali se u njima još uvijek mogu prepoznati zasebni tipovi.

Prvi tip snova zovem početni ili inicijalni snovi. Ova vrsta snova je vrlo rijetka; poznato mi je samo nekoliko slučajeva u kojima sam ih sâm imao, i nisam našao jasne naznake za njih kod drugih autora. No, ona je vrlo karakteristična i lako je se razlikuje. Pojavljuje se na samom početku spavanja, kada je tijelo u normalnom, zdravom stanju, ali je jako umorno. Tranzicija iz budnosti u spavanje tada se događa samo s trenutkom onoga što općenito zovem nesvijest, ali bih to radije nazvao diskontinuitet pamćenja. To nije ono što Maury naziva hipnagoška halucinacija, fenomen kojeg dobro poznajem iz vlastitog iskustva, ali za kojeg držim da ne pripada svijetu snova. U hipnagoškim halucinacijama imamo vizije, ali i potpunu tjelesnu percepciju. U inicijalnoj vrsti snova vidim i osjećam kao u bilo kojem drugom snu. Imam gotovo potpuno sjećanje na dnevni život, znam da spavam i gdje spavam, ali su sve percepcije fizičkog tijela, unutarnje i vanjske, visceralne ili periferne, u potpunosti odsutne. Obično imam osjećaj da lebdim ili letim, i sa savršenom jasnoćom opažam da je osjećaj umora, nelagoda tjelesne premorenosti, nestao. Osjećam se svjež i snažan; mogu se pomicati i lebdjeti u svim pravcima; no ipak znam da mi je tijelo istovremeno mrtvo umorno i da čvrsto spava.

Kao rezultat pažljivih promatranja, držim se svog uvjerenja da tjelesna stanja spavača, u pravilu, nemaju utjecaja na karakter snova, s iznimkom u nekoliko rijetkih i abnormalnih slučajeva, blizu trenutka buđenja, ili u snovima druge vrste, koje sam klasificirao kao patološke, u kojima ulogu igraju groznica, probavne smetnje, ili neki otrov, a koji čine malu manjinu. Za mene kao promatrača, mogu izjaviti da sam bio dobrog zdravlja cijelo vrijeme promatranja. Nisam imao važnih pritužbi bilo koje nervne ili visceralne vrste. Spavanje i probava su mi obično dobri. Ali sam ipak imao najstrašnije noćne more, kada mi je tijelo bilo uobičajeno svježe i zdravo, dok sam za vrijeme boravka na brodu u snažnoj oluji, ili spavanja u spavaćim kolima vlaka, imao slatke i mirne snove.

Želim, stoga, definirati pravi san kao stanje u kojem tjelesne senzacije, bile one visceralne, unutarnje ili periferne, ne mogu neposredno prodrijeti u um, nego samo u fizičkoj, neprostornoj formi simbola ili slike.

Namjerno izbjegavam riječi «svijest» i «nesvijest», koliko god to bilo moguće. One mogu biti pogodne u kolokvijalnom jeziku, ali im nisam u stanju pridružiti bilo koje jasno značenje. Nemam pojma što «nesvijest», kao imenica, može predstavljati. I ustanovio sam da su mi dovoljne riječi pamćenje i sjećanje, i riječ osobnost ili osoba, u prostom smislu persone (maska, znači, maska koju nose glumci ili igrači). Mislim da nije točno tijelo spavača ili narkotiziranog čovjeka zvati nesvjesnim. Tokom svoje karijere kao psihoterapeut, u kojoj sam sugestijom proziveo spavanje kod mnogih ljudi, spoznao sam da se ljudsko tijelo može ponašati kao samosvjesna osoba, bez ikakvog učestvovanja prisjećajućeg uma. Danas znamo da je moguća podjela ljudske osobnosti, ne samo u dva, nego i u tri i više dijelova.  Tokom rada s gospođom Thompson, uočili smo da nakon transa, u kojem je gospođa Thompson govorila kao «Nelly», ili kao neka druga kontrola, sâma se prisjetila snova koji nisu imali nikakve veze sa stvarima o kojima nam je pričala. Za njeno biće moglo bi se tako reći da je bilo podijeljeno u tri entiteta – tijelo u transu, naoko uspavano; «kontrolu», koja je govorila kroz njena usta; i gđu Thompson, koja je sanjala u podosta drugačijim sferama. Sve te tri osobe ili osobnosti bile su, naravno, «svjesne» na neki način, pošto je sve vjerojatno svjesno. Pitanje glasi, gdje prolaze niti sjećanja koje nam omogućavaju da identificiramo osobe?

Znam da gospodin Havelock Ellis i mnogi drugi autori neće prihvatiti moju definiciju, jer niječu mogućnost potpunog prisjećanja i  slobodne volje u snu. Oni bi rekli da to što nazivam san, nije san, nego vrsta transa, ili halucinacije, ili ekstaze. Opažanja Marquisa d'Hervea, koja su bila vrlo slična mojima, kao što su opisana u njegovoj knjizi «Les Reves et les moyens de les diriger», odbačena su na isti način. Ti snovi ne mogu biti snovi, rekao je Maury.

Dakle, to je naprosto pitanje nomenklature. Mogu samo reći da sam svoja opažanja imao dok sam normalno čvrsto i zdravo spavao, i da sam u 352 slučaja imao potpuno sjećanje na svoj dnevni život, i da sam mogao raditi što mi je volja, iako sam tako čvrsto spavao, da niti jedna tjelesna senzacija nije prodrijela u moju percepciju. Ako netko odbija to stanje uma zvati san, može predložiti neko drugo ime. Što se mene tiče, samo je ova vrsta sna, koju zovem «lucidni snovi», bila ta koja je pobudila moje gorljivo zanimanje i koju sam pažljivo zapisao.

Posve se slažem s gospodinom Havelockom Ellisom, da za vrijeme spavanja fizičke funkcije ulaze u stanje disocijacije. Moja tvrdnja je, međutim, da nije disocijacija, nego naprotiv, reintegracija, nakon disocijacije spavanja, to što je suštinska uloga snova. San je više-manje potpuna reintegracija psihe, reintegracija u drukčijoj sferi, u psihičkom, neprostornom vidu postojanja. Učinak te reintegracije u krajnjoj mjeri može biti potpuno sjećanje na dnevni život, refleksija, i voljno djelovanje nakon refleksije.

Treći tip, obično sanjanje, uobičajeni je, dobro poznati, tip, kojemu odgovara velika većina snova; vjerojatno je to jedini tip koji se pojavljuje kod mnogih ljudi. Nije naročito ugodan niti neugodan, iako se to može mijenjati ovisno o njegovom sadržaju. Može doći u bilo kojem trenutku spavanja, tokom dana ili noći, i nije potrebna nikakva tjelesna smetnja koja bi ga proizvela.

Ti snovi pokazuju disocijaciju, s vrlo nesavršenom reintegracijom, i, kao što je nekoliko autora istaknulo, u mnogočemu su vrlo slični ludilu. Osoba se ne sjeća stvarnih stanja dnevnog života; lažno sjećanje – paramnezija – u njima je vrlo učestala; oni su apsurdni i konfuzni, i ostavljaju blijede tragove nakon buđenja.

Četvrti tip, živopisno sanjanje, razlikuje se od običnog sanjanja prije svega po svojoj slikovitosti i snažnom dojmu kojeg ostavlja, a koji ponekad ostaje satima i danima nakon buđenja, s bolno jasnim sjećanjem na svaki detalj. Općenito se drži da su ovi snovi posljedica nekog abnormalnog tjelesnog stanja. No ja mislim da ih se bez sumnje mora razlučiti od patoloških snova. Imao sam ih za vrijeme savršeno normalnih tjelesnih stanja. Ne mislim reći, doduše, da nikakva nervna smetnja, fizička uznemirenost, ili nikakav utjecaj iz budnog svijeta, nisu mogli biti prisutni. Moguće je da ih je bilo, ali su u većini slučajeva promakli mom zapažanju. Živopisni snovi su općenito ekstremno apsurdni, ili neistiniti, iako vrlo izričiti i dobro ih se pamti. Um je u potpunosti disociran, a reintegracija jako pogrešna.

U pravilu nalazim da su snovi ove vrste neugodni zbog njihove besmislenosti, bezumne naravi, i snažnog, dugotrajnog dojma kojeg ostavljaju. Nasreću, oni su rijetki, barem u mom slučaju. Ponekad ostavljaju snažno uvjerenje da «nešto znače», da su premonitornog, proročanskog karaktera, i kad čitamo o slučajevima proročanskih snova, općenito nalazimo da oni pripadaju ovom tipu. U mom slučaju, često sam ustanovio da mogu ništa ne «značiti»; ponekad, međutim, nisam bio baš siguran. Ovisi o tome u kojem pravcu tražimo uzroke. Jedne noći, dok sam putovao po gradovima i držao predavanja, bio sam gost jedne obitelji u provincijskom gradu, i spavao u, pretpostavio sam, gostinskoj sobi. Cijele noći sam imao najužasnije snove, bila je to jedna duga, konfuzna noćna mora, sa snažnim osjećajem da ona «nešto znači». No osjećao sam se potpuno zdravo, raspoloženo i ugodno. Drugo jutro, prilikom doručka, nisam se mogao suzdržati da ne spomenem kakvu sam neugodnu noć proživio. Obitelj mi je tada rekla da sam spavao u sobi njihove kćeri, koja se sada nalazila u sanatoriju ozbiljno živčano bolesna, i koja je tu sobu zvala «jama za mučenje».

Napomenut ću da su takvi živopisni snovi katkad vrlo ugodnog karaktera, ispunjavajući dane neopisivom radošću. To je točno, ali, prema mom iskustvu, moji živopisni ugodni snovi sada su uvijek jedne druge i više vrste. Kao dijete imao sam te slatke živopisne snove. Sada su oni u potpunosti promijenili svoj karakter te su lucidnog tipa.

U petom tipu, simboličkim ili imitacijskim snovima, karakteristični element je onaj kojeg zovem demonski. Bojim se da će ova riječ izazvati nešto negodovanja, ili najmanje pokoji osmijeh ili podrugivanje. No mislim da mogu uspješno braniti korištenje tog pojma. Odmah ću spremno priznati da je stvarno postojanje bića koja bismo mogli zvati «demoni», problematično, no ljudi od znanosti drže da je ta predodžba vrlo korisna i pogodna.

Nadam se da ću zadovoljiti čak i moje najskeptičnije slušatelje definirajući izraz «demonski» kako slijedi:

«Demonske» nazivam one pojave koje ostavljaju na nas dojam da su izmišljene ili upriličene od inteligentnih bića vrlo niskog moralnog reda.

Čini mi se da velika većina snova o kojima su izvještavali Freud i njegovi sljedbenici, i koje su koristili za razvijanje njegove složene teorije, pripada ovom tipu.

Uvođenje simbolike snova u znanstveni svijet doista se može nazvati odvažnim činom. To je Freudovo veliko postignuće.

Neka sada razmotrimo na što riječ «simbol» ukazuje. Simbol je jedna slika ili jedan zamišljeni događaj, koji predstavlja stvarni predmet ili događaj, s kojim ima neke daleke sličnosti. Smišljanje simbola može jedino biti djelo misli – djelovanje neke inteligencije. Simboli ne mogu izmisliti sami sebe; oni moraju biti osmišljeni. Pa se postavlja pitanje: tko je izvođač tog inteligentnog čina; tko osmišljava simbol? Odgovor Freudove škole je: podsvjesno. No ovdje imamo jednu od onih riječi koja se pojavljuje «wo die Begriffe fehlen» («gdje nedostaje pojmova», op.prev.). Meni je riječ «podsvjesno», koja ukazuje na entitet koji misli, jednako misteriozna, jednako neznanstvena, jednako «okultna» kao i riječ «demon». Po mom mišljenju, jedino je ispravno reći da u našim snovima vidimo slike ili doživljavamo događaje, za koje naš vlastiti um – naša «osoba» kako je pamtimo – ne može biti odgovorna, i koji, prema tome, moraju doći iz nekog nepoznatog izvora. O općenitom karakteru tih izvora, međutim, možemo formirati neko mišljenje i osjećam se opravdanim kada ih u snovima ove vrste nazivam «demonski» - znači niskog moralnog reda.

Ovo je također vrsta u kojoj erotski element, točnije opsceni element, igra tako važnu ulogu. I ne začuđuje da neki sljedbenici Freudove škole, proučavajući samo ovu vrst sna, dolaze do zaključka da su svi snovi seksualnog porijekla.

Šesti tip, kojeg zovem generalne senzacije snova, vrlo je osobit, ali ga nije lako opisati. To nije običan san; nema vizije, nema slike, nema događaja, nema čak ni riječi ili imena. Ali za vrijeme dugog čvrstog spavanja, um se neprestano bavi jednom osobom, jednim mjestom, jednim značajnim događajem, ili čak jednom apstraktnom mišlju. Barem se tako toga prisjeća nakon buđenja. Jedne noći sam neprestano bio okupiran osobnošću jednog američkog gospodina, koji me ne zanima naročito. Nisam ga vidio, niti sam čuo njegovo ime, ali sam se za buđenja osjećao kao da je bio ovdje cijelo vrijeme. U drugom slučaju bila je je to prilično duboka misao, koja me zaokupila dok sam najčvršće spavao, a koje sam se jasno sjećao nakon buđenja. Pitanje je bilo: Zašto se period našeg života može osjećati kao jako tužan, dok je sjećanje na njega vrlo slatko i lijepo? A odgovor je bio: Jer ljudsko biće poznaje samo vrlo mali dio onoga što jest. Pitanje i odgovor nisu me nikad napustili; dapače, spavao sam jako čvrsto i bez prekida. Te senzacije u snovima nisu neugodne niti apsurdne, dok god je tijelo dobrog zdravlja.

One često imaju uzdižući ili utješni učinak. U patološkim snovima, međutim, one mogu biti izrazito čudne i uznemirujuće. Osoba koja spava može imati osjećaj da je kvadrat ili krug, ili druge senzacije krajnje neopisivog karaktera.

Sedmi tip snova, koje zovem lucidni snovi, čini mi se najzanimljivijim i vrijednim pažljivog promatranja i proučavanja. U razdoblju između 20. siječnja 1898. i 26. prosinca 1912. doživio sam i zapisao 352 slučaja snova ovog tipa.

U tim lucidnim snovima reintegracija i mentalne funkcije su toliko potpune da se spavač sjeća dnevnog života i svog vlastitog stanja, dostiže stanje savršene svjesnosti, i u stanju je usmjeriti svoju pažnju, i poduzeti različite činove slobodne volje. I pored toga, mogu samouvjereno tvrditi, spavanje je spokojno, duboko i osvježavajuće. Prvi tračak ove lucidnosti dobio sam jednom dok sam spavao u lipnju 1897. na sljedeći način: sanjao sam da sam lebdio kroz krajolik s golim drvećem, znajući da je sredina travnja, i zapazio sam da se izgled grana i grančica sasvim prirodno promjenio. Potom sam, dok sam spavao, pomislio da moja mašta nikad neće biti u stanju izmisliti ili napraviti tako zamršenu sliku, kao što je to bilo pomicanje malih grančica u perspektivi dok sam lebdio kraj njih.

Mnogo godina kasnije, godine 1907., naišao sam na odlomak u djelu prof. Ernsta Macha, u kojem je spomenuto isto opažanje, s malom razlikom. Poput mene, Mach je došao do zaključka da je sanjao, ali zbog toga jer je mislio da su kretnje grančica pogrešne, dok sam se ja divio prirodnosti koju moja mašta ne bi nikad mogla izmisliti. Profesor Mach nije nastavio s promatranjima u tom pravcu, vjerojatno zato jer nije vjerovao u njihovu važnost. Odlučio sam pažljivo čekati na sljedeću priliku. Pripremio sam se za pažljivo promatranje, nadajući se da ću produžiti i pojačati lucidnost.

U siječnju 1898. mogao sam ponoviti ovo zapažanje. U noći s 19. na 20. siječnja sanjao sam da ležim u vrtu ispred prozora mog kabineta, i da vidim oči mog psa kroz stakleno okno. Ležao sam na prsima i promatrao psa s velikim zanimanjem. Istovremeno, međutim, sa savršenom sigurnošću sam znao da sanjam i da ležim na leđima u svom krevetu. I tada sam se odlučio polako i oprezno probuditi i promatrati kako će se moj osjećaj ležanja na prsima promijeniti u osjećaj ležanja na leđima. Tako sam i postupio, polako i namjerno, i tranzicija – koju sam otada mnogo puta doživio – je čudesna. To je poput osjećaja klizanja iz jednog tijela u drugo, i jasno je dvostruko sjećanje na dva tijela. Prisjetio sam se onog što sam osjetio u snu, dok sam ležao na prsima; no dok sam se vraćao u dnevni život, također sam se prisjetio da je moje fizičko tijelo cijelo vrijeme mirno ležalo na svojim leđima. Ovo promatranje dvostrukog sjećanja imao sam otad mnogo puta. To je tako nesumnjivo da gotovo neizbježno vodi do koncepcije «sanjalačkog tijela».

G. Havelock Ellis kaže s podsmijehom da neki ljudi «koji brljaju u okultnom» govore o astralnom tijelu. Ali da je imao samo jedno ovo iskustvo, osjećao bi da ne možemo izbjeći niti brljanje niti «sanjalačko tijelo». U lucidnom snu senzacija imanja tijela – imanja očiju, ruku, ustiju koja govore, itd. – savršeno je jasna; dok istovremeno znam da fizičko tijelo spava i ima sasvim drugačiji položaj. Prilikom buđenja se te dvije senzacije, takoreći, stapaju, i jasno se sjećam postupaka / aktivnosti «sanjalačkog tijela», kao i osvježenosti fizičkog tijela.

U veljači 1899. imao sam lucidni san u kojem sam izveo sljedeći eksperiment. Sa svojim prstom, namočenim slinom, nacrtao sam mokri križ na dlanu moje lijeve ruke, s namjerom da vidim hoće li se on još uvijek tu nalaziti kad se probudim. Tada sam sanjao da sam se probudio i osjetio mokri križ na mojoj lijevoj ruci tako da sam pritisnuo dlan na obraz. Puno kasnije sam se stvarno probudio i odmah sam znao da je ruka mog fizičkog tijela cijelo vrijeme nesmetano ležala na mojim prsima u zatvorenom položaju.

Senzacija glasa tokom lucidnog sna je predivna, i nakon mnogih ponavljanja još je uvijek izvor čuđenja. Koristim svoj glas koliko god glasno mogu, i iako vrlo dobro znam da moje fizičko tijelo čvrsto spava, teško mi je povjerovati da je taj glasni glas nečujan u budnom svijetu. No, iako sam pjevao, vikao, i glasno govorio u stotinama snova, moja supruga nikad nije čula moj glas, i u nekoliko slučajeva me mogla uvjeriti da sam spavao posve mirno.

U ovom članku ne mogu dati čak ni kratki i površni prikaz mnogih zanimljivih detalja ovih snova. Moram to sačuvati za moj veći rad. I bojim se da samo ponovno osobno upoznavanje činjenica može uvjeriti koga u njihov značaj. Iznijet ću još nekoliko slučajeva kako bih dao neku ideju o njihovom karakteru.

9. rujna 1904. sanjao sam da stojim za stolom ispred prozora. Na stolu su se nalazili različiti predmeti. Bio sam potpuno svjestan da sanjam i razmotrio sam kakve bi eksperimente mogao provesti. Započeo sam s pokušajem da razbijem staklo, udarajući ga kamenom. Položio sam malo staklenu ploču na dva kamena i udario je drugim kamenom. Ali nije se razbila. Potom sam uzeo sa stola lijepu čašu za crno vino i udario ja svojom šakom, svom snagom, istovremeno misleći kako bi to bilo opasno raditi u budnom životu; no čaša je ostala cijela. Ali gle! Kada sam nakon nekog vremena pogledao na nju, bila je razbijena.

Dobro se razbila, ali malo prekasno, kao glumac koji promaši trenutak u kojem treba nešto napraviti. To je na mene ostavilo vrlo znatiželjni dojam bivanja u lažnom svijetu,  pametno imitirano, ali s malim nedostacima. Pokupio sam razbijeno staklo i bacio ga kroz prozor, kako bi promatrao hoću li moći čuti zvuk lomljenja stakla. Dobro sam čuo buku i čak sam vidio i dva psa kako sasvim prirodno bježe od toga. Pomislio sam da je ovaj komični svijet jako dobra imitacija. Tada sam uočio dekanter s crnim vinom i kušao ga, i primjetio sa savršenom čistoćom uma: «Pa, također možemo imati voljne dojmove okusa u ovom svijetu snova; ovo ima okus posve kao vino.»

Njemački pjesnik Novalis rekao je da kada sanjamo da sanjamo, blizu smo buđenja. Ovo viđenje, koje takvo kakvo po sebi jest dijeli većina promatrača, moram odlučno odbaciti. Lucidni snovi pojavljuju se dok čvrsto spavamo i u pravilu ne završavaju buđenjem, osim ako to ne poželim i ne napravim činom volje. Radije ću, međutim, u većini slučajeva nastaviti sanjati koliko god dugo to bilo moguće, i tada lucidnost nestaje i prepušta mjesto drugim formama sna, i – što se čini izvanrednim – forma koja slijedi, često je «demonski san», o kojem ću uskoro govoriti.

Zatim se često događa da sanjam da se budim i pričam svoj lucidni san nekoj drugoj osobi. Potonje je san o običnom snu. Iz tog sna budim se u pravi budni svijet, zapanjen čudesnim lutanjima svog uma. Utisak je kao da sam se uzdizao kroz sfere različitih dubina, od koji je lucidni san bio najdublji.

Mogu utvrditi da su se svi moji lucidni snovi, bez iznimke, zbili u vremenu između 5 i 8 sati ujutro. Naročiti značaj ovih sati za naše sanjanje, često je istican – između ostalih, Dante u IX. Čistilištu govori o satu u kojem lastavice počinju cvrkutati, a naš um je najmanje sputan materijalnim tijelom.

Lucidni snovi također su simbolični – ali na sasvim drukčiji način, u njima nikad nisam primjetio nešto seksualno ili erotsko. Njihova simbolika uzima formu krasnih krajolika – raznih svjetlosnih pojava, sunčevog svijetla, oblaka, i naročito tamnoplavog neba. U savršenom slučaju lucidnog sna, lebdim kroz neizmjerno široke krajolike, s vedrim, plavim, sunčanim nebom, i osjećajem dubokog blaženstva i zahvalnosti, kojeg se osjećam potaknut izraziti elokventnim riječima zahvalnosti i poštovanja. Ponekad mi se te riječi čine pomalo retoričke, ali ne mogu si pomoći, u snovima je jako teško kontrolirati emocionalne impulse. Nekad zamišljam nešto što izgleda kao simbol, upozoravanje, tješenje, odobravanje. Oblaci se skupljaju ili svjetlo postaje sjajnije. Samo sam jednom mogao vidjeti sunčev disk.

Letenje ili lebdjenje može se uočiti u svim oblicima snova, osim, možda, u grupi generalnih senzacija snova; no općenito je to indikacija da dolaze lucidni snovi.

Kada dvije ili tri noći letim u mojim snovima, znam da je lucidni san blizu. A sâm lucidni san često je potaknut i cijelo je vrijeme praćen osjećajem letenja. Ponekad osjećam da brzo letim kroz široki prostor; jednom sam letio unatraške, a jednom dok sam sanjao da sam u unutrašnjosti katedrale, letio sam uvis, s ogromnom građevinom i svim što je u njoj, velikom brzinom. Ne mogu povjerovati da ritam našeg disanja ima išta s ovom senzacijom, kao što to Havelock Ellis pretpostavlja, jer on je općenito neprekidan i vrlo brz.

Teško, grčevito lebdjenje spada u snove nižeg razreda, i to može ovisiti o bolesnim stanjima tijela; ali isto tako može biti simbolom nekih moralnih teškoća ili nevolja.

Na Božić 1911. sanjao sam sljedeći san. Započeo je letenjem i lebdjenjem. Osjećao sam se čudesno lak i snažan. Vidio sam beskrajne i predivne vidike – najprije grad, pa ladanjske krajolike, fantastične i jarkih boja. Tada sam ugledao mog brata kako sjedi – onog istog koji je umro 1906. – prišao sam mu i rekao: «Sada sanjamo, obojica.» Odgovorio mi je: «Ne, ja ne sanjam!» Prisjetio sam se tada da je on mrtav. Dugo smo razgovarali o uvjetima postojanja nakon smrti, posebice sam ispitivao o svjesnosti, jasnom i bistrom uvidu. Ali na to nije mogao odgovoriti; činilo se da mu ga nedostaje.

Lucidni san tada je prekinut običnim snom u kojem sam vidio damu kako stoji na mostu, koja mi je rekla da me čula kako govorim dok spavam. Pretpostavio sam da mi je glas za vrijeme lucidnog sna bio čujan.

Slijedio je drugi period lucidnosti u kojem sam vidio prof. Van't Hoffa, poznatog nizozemskog kemičara kojeg sam kao student poznavao, kako stoji u nekoj vrsti školske sobe, okružen mnoštvom učenih ljudi. Prišao sam mu, dobro znajući da je mrtav, i nastavio s mojim propitivanjem o našem stanju nakon smrti. Bio je to dugi, tihi razgovor, u kojem sam bio savršeno svjestan situacije.

Najprije sam pitao zašto možemo uopće biti imalo sigurni, da je osoba s kojom razgovaramo, stvarno ta osoba, a ne subjektivna iluzija, obzirom da nam nedostaju osjetilni organi. Van't Hoff je tada rekao: «Baš kao u običnom životu; općenitim utiskom.»

«Ali u običnom životu postoji stabilnost promatranja i konsolidacija ponovljenim promatranjem,» rekao sam.

«Ovdje također,» kazao je van't Hoff. «I osjećaj izvjesnosti je isti.» Tada sam dobio doista snažan osjećaj sigurnosti da zaista razgovaram s van't Hoffom, a ne sa subjektivnom iluzijom. Potom sam započeo ponovno ispitivati o jasnoći, lucidnosti, stabilnosti ovog života sjenki, no dobio sam isti neodlučni, neuvjerljivi i nezadovoljavajući odgovor kao od mog brata. Cijela atmosfera sna bila je sretna, vesela, ushićena, a osobe oko van't Hoffa doimale su se dobronamjerne, iako ih nisam poznavao.

«Proći će vremena prije nego što vam se pridružim,» rekao sam. Ali sam mislio da sam mlađi nego što sam bio.

Nakon toga sam imao nekoliko običnih snova i probudio se poptuno svjež, znajući da mi glas nije bio čujan u budnom svijetu.

U svibnju 1903. sanjao sam da sam bio u malom, provincijskom, nizozemskom gradu i da sam odjednom sreo brata svoje žene, koji je umro prije duže vremena. Bio sam potpuno siguran da je to on, i znao sam da je mrtav. Rekao mi je da je dugo općio s mojim «kontrolorom», izraz kojeg je koristio za mog duhovnog vodiča. Obradovao sam se, a naš je razgovor bio jako srdačan, intimniji nego ikad u običnom životu. Rekao mi je da mi predstoji financijska katastrofa. Netko će mi ukrasti svotu od 10.000 guldena. Rekao sam da ga razumijem, no ipak sam nakon buđenja bio time potpuno zbunjen i nisam to mogao razumjeti. Šogor mi je rekao da mu je moj duhovni vodič to rekao. Ispičao sam priču nekome drugom u svom snu. Pitao sam tada svog šogora da mi kaže više o životu poslije smrti, i baš kad mi je htio odgovoriti, probudio sam se – kao da je netko prekinuo komunikaciju. U to vrijeme još nisam bio toliko vičan produžavanju mojih snova, kao što sam to danas.

Želim istaknuti da je ovo bilo jedino predviđanje koje sam ikad dobio u lucidnom snu na tako impresivan način. I velikim je dijelom bilo točno, s jedinom razlikom u tome, da je svota koju sam izgubio bila 20 puta veća. U vrijeme kada sam imao taj san, činilo se da ne postoji niti najmanja vjerojatnost za takvu katastrofu. Nisam čak niti posjedovao novac koji sam kasnije izgubio. No bilo je to vrijeme prvih događaja – štrajkovi željezničara 1903. – koji su me odveli u financijski slom.

U lucidnim snovima može biti i zabluda. U ožujku 1912. imao sam vrlo zamršen san, u kojem sam sanjao da je Theodore Roosevelt mrtav, i da sam se tada probudio i ispričao san, govoreći: «Nisam bio siguran u snu je li on uistinu mrtav ili je još uvijek živ; sada znam da je stvarno mrtav; ali ta vijest me toliko potresla, da sam izgubio pamćenje.» I tada je došla lažna lucidnost u kojoj sam rekao: «Sada znam da sanjam i gdje se nalazim.» Ali to je bilo potpuno krivo; nisam imao pojma o svom stvarnom stanju, i tek sam nakon buđenja polako shvatio da je sve to bila besmislica.

Takvu vrstu imitacije zovem demonskom. I postoji povezanost, koju sam uočavao tako često, da mora imati neki značaj – naime, nakon lucidnog sna neposredno slijedi osmi tip snova, kojeg zovem demonski san.

Nadam se da ćete mi dozvoliti, pa makar samo poradi prigodnosti, da govorim kao da ove inteligencije niskog moralnog reda postoje. Nazvat ću to radnom hipotezom. Nadalje, želim vam ukazati na razliku između ranije opisanih simboličkih ili imitacijskih snova i demonskih snova.

U simboličkim snovima spavač je zadirkivan ili zbunjen ili uznemiravan različitim više-manje čudnim, jezovitim, opscenim, mračnim ili dijaboličnim fikcijama. Mora hodati klaonicom ili među leševima; sve vidi umazano krvlju ili izmetom; uvučen je u opscene, erotske ili jezovite scene, u kojim čak igra aktivnu ulogu. Njegovo moralno stanje sasvim je izopačeno; on je ubojica, preljubnik, itd.; jednom riječju, nema toga što je prenisko ili prestrašno za takav san.

Nakon buđenja, dojam je, naravno, neugodan; on je više-manje posramljen i potresen; nastoji se otarasiti sjećanja što je brže moguće.

U demonskim snovima – koji su uvijek blizu, prije ili poslije, lucidnih snova – podvrgnut sam sličnim napadima; ali vidim oblike, likove, osobnosti neobičnih neljudskih bića, koja to rade. Jedne noći, na primjer, vidio sam takvo biće kako ide ispred mene i prlja sve što dotake, poput kvaka na vratima ili stolaca. Ova bića uvijek su opscena i pohotna, i pokušavaju me uvući u njihova djela i poslove. Nemaju spola i naizmjence se pokazuju kao muško ili žensko. Njihova vanjština je vrlo raznolika i promjenjiva, mijenja se svakog trenutka, uzimajući fantastične forme koje su stari slikari Srednjeg vijeka pokušali reproducirati, ali s određenom plastičnošću i promjenjivošću, koju nijedna slika ne može izraziti.

Opisat ću jedan slučaj ovih snova (30. ožujak 1907. u Berlinu), koji je uslijedio neposredno nakon lucidnog sna. Lucidnost nije bila jako intenzivna, i imao sam sumnje što se tiče mog stvarnog stanja. Odjednom sam se našao među demonima. Nikad ih prije nisam tako jasno vidio, tako drske, tako agresivne. Jedan je bio ljigav, blještav, hrom i hladan, poput živućeg leša. Drugi je neprestano mijenjao svoje lice i izvodio nevjerojatne grimase. Jedan je letio ispod mene vičući prostote u zanimljivom žargonu. Energično sam se branio, ali uglavnom vrijeđenjem, što sam osjećao kao slabost. Riječi sam vidio napisane.

Krug demona bio mi je blizu i kreveljili su se poput bande surovih dječaka s ulice. Međutim, nisam se bojao i rekao sam: «Čak ako me i svladate, ako Bog tako želi, ne bojim se.» Tada su svi zajedno zaplakali poput ološa, a jedan je rekao: «Neka onda Bog prvi progovori!» Zagrmio sam tada svom snagom: «On JE odavno progovorio!». I tada sam pokazao na jednog od njih i rekao: «Tebe već odavno znam!», i pokazao na drugog: «I tebe!»

Odjednom sam se probudio, i vjerujem da sam proizveo neki čujni zvuk prilikom buđenja usred svoje apostrofe.

I tada – ovo će vas najviše začuditi – nakon ove prepirke osjećao sam se potpuno osvježeno, oraspoloženo i sasvim bezbrižno i mirno.

To je glavna razlika u odnosu na simboličke snove – u demonskim snovima, kada vidim demone i borim se s njima, učinak je potpuno prijatan, osvježavajući i oduševljavajući.

To je glavna točka u ovim demonskim snovima – da, bez obzira na to postoje li ova bića uistinu ili su samo kreacije moje mašte, vidjeti ih i boriti se protiv njih, uklanja svo njihovo zastrašivanje, sve jeze, nastranost njihovih trikova i podvala.

Nisam još govorio o devetom tipu snova, kojeg zovem pogrešno buđenje, jer se uvijek događa blizu buđenja. Našao sam opis odličnog slučaja ove vrste kod Macha. On to naziva «Phantasma». Imamo osjećaj da se budimo u našoj uobičajenoj spavaćoj sobi i potom počinjemo shvaćati da je nešto tajanstveno oko nas; vidimo neobjašnjive kretnje ili čujemo čudne zvukove, i tada znamo da još uvijek spavamo. U mom prvom iskustvu ovog sna bio sam prilično uplašen i želio sam se stvarno probuditi. Mislim da je to slučaj s većinom ljudi koja ima ovakve snove. Postanu uplašeni i nervozni i na kraju se bude s lupanjem srca, znojem na čelu, itd.

Prestao sam se bojati ovih pogrešnih buđenja. Vidim ih kao demonske podvale i zabavljaju me; ne idu mi više na živce.

U srpnju 1906. u Langen Schwalbachu, dok sam nakon napornog dana čvrsto spavao, imao sam dva ili tri sna ovog tipa. Činilo se da se bunim i čuo sam kako velika kutija za prtljagu udara za vrijeme slijetanja, uz nevjerojatno lupanje. Tada sam shvatio da sam se probudio u demonskoj sferi. Drugi put sam vidio da moja spavaća soba ima tri prozora, iako sam znao da je imala samo dva. Želio sam to provjeriti i voljno sam se na trenutak probudio te shvatio da moja soba ima dva prozora i da je mir vladao kućom cijelu noć.

Nakon toga sam imao niz lucidnih snova, vrlo lijepih. Na njihovom kraju, dok sam još uvijek glasno pjevao, odjednom me okružilo mnoštvo demona, koji su mi se pridružili u pjevanju, poput bande zlobnih polu-divljih stvorova. Osjetio sam tada da gubim samokontrolu. Počeo sam se ponašati sve nastranije, razbacivati svoju posteljinu i jastuke, itd. Smirio sam se i vidio jednog demona, manje zlobnog izgleda od ostalih, koji je izgledao kao da mi govori: «Griješiš.» «Da, ali što da radim?», rekao sam mu. On je tada rekao: «Ošini ih bičem, po njihovim golim leđima.» Pomislio sam na Danteove sjenke, koje su se također bojale biča. Smjesta sam napravio – kreirao – bič od kožnih uzica, s olovnim kuglama na krajevima. Zaprijetio sam im i udario ih njime nekoliko puta. Iznenada su svi potpuno zašutjeli, i vidio sam stvorove kako šuljajući se odlaze, licemjernih izraza lica, kao da o tome ništa ne znaju.

Imao sam još mnogo dogodovština te noći, lucidnih i običnih snova, i probudio sam se svjež i raspoložen, boljeg duha nego što sam bio dugo vremena.

Ovaj tip, pogrešno buđenje, ne smije se brkati sa snovima u kojima sam sanjao da se budim nakon lucidnog sna i pričam taj san nekom slušaču. To su bili snovi obične vrste. Nije bilo ničeg jezovitog u njima. Snovi vrste pogrešnog buđenja, nedvojbeno su demonski, jezoviti, i vrlo živopisni i blještavi, s nekom vrstom prijeteće oštrine i jasnoće, jakim dijaboličkim svjetlom. Povrh toga, um spavača je svjestan da se radi o snu, i to lošem, i bori se da se probudi. Međutim, kao što sam upravo rekao, strava prestaje čim se ugleda demone – čim spavač uvidi da mora da je nasamaren od inteligencija niskog moralnog reda. Spreman sam da budem optužen za praznovjerje, za oživljavanje mračnih grešaka Srednjeg vijeka. Pa, samo pokušavam ispričati činjenice koliko god jasno to bilo moguće, i ne mogu to napraviti bez da koristim ove pojmove i ideje. Ako će ih netko zamijeniti drugima, otvoren sam za sve prijedloge. Samo ostajem pri tome da nije moj um odgovoran za sve te užase i greške života snova. Nije dovoljno reći da nitko za njih nije odgovoran, jer u njima postoje sigurni dokazi neke misli i namjere, koliko god bila izopačena i niska. Smicalica, lukavstvo, simbol – ne može ih biti bez neke vrste misli ili namjere. Vrlo je zgodno pripisati sve to «nesvjesnom»; ali u tom slučaju kažem da je jednako tako znanstveno, koristiti imena Belzebub, ili Belial. Što se tiče mene, ja vjerujem u «nesvjesno» kao što vjerujem u Djeda Mraza.

Može se napomenuti da uvođenje inteligentnih bića niskog reda, za objašnjavanje ovih pojava, uvodi element proizvoljnosti, koji isključuje mogućnost nalaženja znanstvenog reda. Prikladno je, primjerice, pripisati cijeli fenomen ludila i patoloških snova demonima, koji koriste slabost tijela da igraju svoje igre. To je, naime, mišljenje nikog drugog nego Alfreda Russela Wallacea, kako mi je slobodno priznao u našem razgovoru.

Ne mislim, međutim, da će nas ni ova ideja, postavljena kao radna hipoteza, spriječiti da pokušamo naći znanstveni red u ovim naizgled demonskim smicalicama; činjenica, na primjer, da određene droge potiču halucinacije jasno definiranog tipa; da kokain proizvodi slatka očekivanja i ugodne snove, dok alkohol uzrokuje vizije malih bijelih životinja. To nas upućuje na to, da iza toga mora postojati neki red, koji nije isključivo proizvoljan.

Nalazimo se, međutim, ovdje, na granicama područja misterije, gdje moramo vrlo pažljivo napredovati. Poreći može biti jednako opasno kao i prihvatiti.