Vanzemaljska otimanja na području Europe

Sve je više ljudi s našega područja, koji fenomen otmica od strane vanzemaljaca neće smatrati vrlo neobičnim događanjem, ali će iste, još uvijek, velika većina promatrati isključivo kao «američko događanje».

Smatram to vrlo ozbiljnom greškom, jer upravo je to nešto što samo događanje čini mističnijim na određeni način, nego što to zaista jeste.

Kritičari nas koji se bavimo ovom tematikom, najčešće će cijeli fenomen ugurati u vojno – tehnološku američku manipulaciju koja se odvija na njihovom tlu i vezana je samo i isključivo za umno programiranje.

U radu s ljudima ovog područja, otkriva se slika, koja to opovrgava te svjedoči o u potpunosti jednakim događanjima koja navode i svi ostali «oteti» diljem svijeta.

Još je interesantnija ona slika koja se dobije regresijom u «prošli život» te regresijom osobe tog «prošlog života» u kojoj nema današnjeg vojnog giganta Amerike.

Ovo pak ne isključuje mogućnost da neke vojske svijeta surađuju s izvoditeljima otmica, samo želim reći da ova događanja nisu isključivo vezana za zemljopisna područja američkih vojnih baza. Niti počinju u Americi. A pogotovo ne nedavnom prošlosti i recimo Roswellom. Ona se događaju stalno, svuda.

Istina je da se u radu naiđe i na «MILAB otmice», koje uključuju uniformirana ljudska bića. No, detaljnijom analizom u radu, često se događa da se ta bića ipak ne pokažu ljudima, iako na prvi pogled tako izgledaju.

Ono što je u svim otmicama, onima u prošlim životima i ovima u sadašnjim, kako američkim, tako i ovim našim domaćim jednako, su svi oni do sada poznati akteri: mali i veliki Sivi, reptili, insektoidi i razni šestoprsti.

Osim podataka koji su ovdje na Tragu objavljeni kroz razne tekstove, a predstavljaju isključivo rad s ljudima odavde, u ovom ću vam tekstu predstaviti i istraživanja koja obuhvaćaju otmice ljudi iz Njemačke, Austrije i Švicarske.

Mene kao istraživača ovih događanja, raduje da postoje ljudi koji možda nisu poput kolega iz Amerike postali planetarno poznati, ali postoje i rade. I ostavljaju tragove tog rada.

U svojim sam tekstovima spominjala dr. Malangu iz Italije, a sada smo u udruzi preveli i djelove istraživanja i ovoga nama zemljopisno bliskog istraživača.

Riječ je o dr. Johannesu Fiebagu iz Njemačke, geologu, paleontologu, fizičaru, geofizičaru, koji je zajedno s drugim istraživačima iz područja psihologije i psihijatrije, koristio hipnozu i regresiju i došao do određenih radnih teza i mogućnosti u području ne samo događanja s NLO-a, već i «fenomena» vanzemaljskih otimanja ljudi.

Čitajući do čega je dr. Johannes Fiebag došao, morala sam se osmjehnuti, jer po svemu sudeći, on i njegov tim vrijedno su radili i naišli na sve ono na što nailazi svatko, bilo gdje u svijetu, ako se ovime počne ozbiljno baviti.

Osobno me iznenadilo, da je stekao dojam, koji i sama imam da smo u ovome svi, svaki čovjek.

Njegova su djela prevedena na 18 jezika, popularnija su doduše bila ona o religijskoj povijesti i vezama s NLO-a, ali svakako su vrijedna ona u kojima je progovorio o otmicama i seksualnom zlostavljanju od strane vanzemaljaca.

Na žalost, baš kao i u slučaju dr. Karle Turner  i on je bivao upozoravan da stane s radom, što očito nije poslušao, te je na koncu i umro od raka u 43. godini.

Umro je na dan koji je unutar sebe brojkama potpisan ekipom, bio je 11. listopada, godine 1999.

Kako njegov rad ne bi ostao nepoznat, a i kako bi ukazala na to da se ovo ne događa samo tamo negdje daleko, nego je riječ o planetarnom događanju, prepuštam vas riječima dr. Fiebaga. Ugodno čitanje!

Tamara Vrančić Sokač

 

 

Johannes Fiebag, rođen 1956. godine, bio je vodeći njemački istraživač vanzemaljskih otmica sve do svoje prerane smrti od virulentnog oblika raka želuca 1999. godine. Bile su mu tek 43 godine.

Objavio je mnoge knjige o kontaktima s vanzemaljcima u drevnim i modernim vremenima te četiri knjige o fenomenu otmica u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Njegove posljednje dvije knjige o fenomenu otmica su: Sternentore (Zvjezdana vrata) i Das UFO-Syndrom (NLO sindrom). Obje knjige objavljenje su 1996. godine.

Johannes Fiebag studirao je geologiju, paleontologiju, fiziku i geofiziku na Univerzitetu u Würzburgu, stekavši titulu doktora sa tezom na posebnom području planetologije. Napisao je mnoge znanstvene radove u svom području, te je radio kao honorarni znanstveni autor. Također je napisao nekoliko knjiga zajedno sa svojim bratom, Peterom Fiebagom.

Njegova posljednja knjiga, koju je napisao zajedno s drugim autorom, Torstenom Sasseom, je Mars – Planet des Lebens (Mars – Planet života).

Bio je jedan od najpoznatijih istraživača u području kontakata s vanzemaljskim inteligencijama u zemljama njemačkog govornog područja u Europi. Također je bio glavni urednik njemačko-švicarsko-austrijskog izdanja magazina Ancient Skies i Scientific Ancient Skies.

Prvi je put objavio svoj zaključak – kojeg je nazvao «Hipoteza mimikrije» - 1990. godine u magazinu Ancient Skies, koji je izdavalo The Ancient Astronaut Society.

Osnovao je i CE-IV-Report, bilten za «otete osobe», te je započeo godišnje susrete preko organizacije koju je nazvao Projekt razmjene, koja je pružala otetim osobama mogućnost za međusobno povezivanje.

Uz CE-IV-Report i Projekt razmjene, dr. Fiebag je formirao i jednu interdisciplinarnu organizaciju sastavljenu od psihijatara, psihologa i drugih profesionalaca iz medicine, kako bi pomogao osobama koje su otete od strane NLO-a. (bića u njima op. Tamara)

 

Dr. Johannes Fiebag - NLO otmice u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj

(predavanje iz 1997. godine, preuzeto s: http://www.alienjigsaw.com/

Moderno doba NLO-a započelo je 24. lipnja 1947. godine, kada je američki pilot Kenneth Arnold zapazio nekoliko objekata oblika polumjeseca. Arnold je rekao da su ti objekti izgledali kao što bi mogao izgledati tanjur kada bi skakao po vodi. Mediji su usvojili izraz «leteći tanjur» i tako je nastao novi izraz.

Sredinom 60-ih godina pojavio se novi aspekt NLO fenomena, o kojemu se dotad ništa nije znalo. Međutim, istraživači NLO-a će se za njega zainteresirati tek u 70-im godinama. Taj aspekt, koji se može smatrati kao podfenomen, otimanja su ljudskih bića u NLO-e, koje izvode vanzemaljska bića. Danas se čini da su sama otimanja središnji dio NLO fenomena. Bez dubljeg razumijevanja otmica, teško je objasniti prisutnost NLO-a.

Otmice

Što se događa prilikom otimanja što čini osobu i uznemirenom i euforičnom? Kakve se promjene događaju osobama koje su doživjele otmicu? Što se događa njihovoj okolini i ljudima koji su s njima?

Iskreno, ne znamo prave odgovore na sva ta pitanja. Jedino što imamo iskazi su ljudi koji su se neposredno suočili s tim fenomenom. Imamo statističke podatke, istovjetne iskaze ljudi koji se međusobno ne poznaju te iskustva koja se, čini se, ponavljaju. Međutim, još nam uvijek nije poznato zašto se otimanja uopće događaju.

Otete osobe gotovo uvijek govore istu stvar: čudni likovi koji se pojavljuju u njihovim sobama; odvedene su – otete – iz svog okruženja te se odjednom nalaze u neobičnoj prostoriji. Kada su tamo, podvrgnuti su bizarnim fizičkim i psihološkim zahvatima -  primjerice, umjetnoj oplodnji žena, kojima se nakon nekoliko mjeseci odstranjuje narasli embrij. Nakon takvih zahvata, otetu se osobu vraća u njezin dom ili auto, ovisno o slučaju.

Međutim, imajući sve to na umu, moramo biti svjesni da je dosad javno objavljen samo dio događanja koja sačinjavaju ovaj fenomen, a čak i taj dio može biti iluzija: ona ne moraju odgovarati onome što se stvarno dogodilo otetoj osobi, nego mogu biti ono što osoba «vjeruje» da joj se dogodilo.

Slučaj Hill

Otimice koje uključuju vanzemaljska bića poznate su od ranih 60-ih godina. Poznati «slučaj Hill» danas je klasičan slučaj. Betty i Barney Hill naišli su 1961. godine na NLO koji je sletio na jednu zabačenu cestu u Kanadi. Ako želimo vjerovati u njihov iskaz, oni tvrde da su pod mentalnom kontrolom prisilno odvedeni u taj prizemljeni objekt. U odvojenim prostorijama podvrgnuti su fiziološkim testiranjima. Betty je pokazana zvjezdana karta te ju je jedan iz posade NLO-a upitao prepoznaje li na karti gdje se nalazi? Betty je odgovorila da ne prepoznaje.

Kasnije su Betty i Barney vraćeni u svoj auto. Vjeruje se da su vanzemaljci pomoću posthipnotičke sugestije ili naredbe napravili da njih dvoje zaborave to što im se zbilo. Tek kad su stigli kući primjetili su da kasne tri sata.

Barney je počeo imati noćne more, a nakon nekog vremena razvio mu se i čir na želucu. Betty i Barney otišli su k liječniku, a on ih je uputio psihijatru dr. Benjaminu Simonu. Dr. Simon ih je odvojeno regresivno hipnotizirao i vratio u događaje koji su se odvili u noći kada su vidjeli NLO.

Aktualna događanja

Danas znamo da se otimanja događaju tamo gdje ih čovjek najmanje očekuje. Ona započinju tamo gdje se osjećamo sigurnima – kod kuće. Vanzemaljci ulaze u spavaće sobe otetih osoba, najčešće se pojavljujući kao mala, siva bića s ogromnim glavama i velikim crnim očima. U svjesnom sjećanju otete osobe uglavnom ostaje sačuvano sjećanje na ulazak vanzemaljaca u njihov dom.

Bića odvode otetu osobu, koristeći nepoznatu tehnologiju, u neobične prostorije. Podvrgavaju je medicinskim ispitivanjima, fizičkim eksperimentima i psihološkom testiranju. Potom je vraćaju na isti, nepoznat način.

Oteta osoba se ujutro budi i tek se pomalo može prisjetiti događaja iz prethodne noći. (Iako ima ljudi koji se sjećaju mnogih detalja.) Međutim, većinom će oteta osoba otkriti samo neobičnu ozljedu, ranu ili ožiljak, koje dan ranije nije imala.

Također je postalo jasno da otmice nisu pojedinačni događaji. One obično počinju u ranom djetinjstvu i epizodički se ponavljaju cijelog života osobe.

Konvencionalna objašnjenja nisu dovoljna

Postoje brojna konvencionalna objašnjenja kojima se pokušavaju objasniti događanja otmica. Međutim, takvi pristupi nisu u stanju objasniti sve pojedinačne aspekte procesa otimanja. Ponekad ljudi koji stoje iza tih konvencionalnih objašenjnja manipuliraju događajima kako bi objašnjenje odgovaralo zbivanjima.

Hipoteze o otmicama

Pogledajmo neke od predloženih hipoteza za objašnjavanje procesa otimanja. Pate li ljudi koji tvrde da su ih otela vanzemaljska bića od psihoza ili šizofrenije? Halucinacije su obično proizvod jednog trajnog šizofrenog oboljenja. Takvi su ljudi u potpunosti povučeni i nisu u stanju sudjelovati u životu ili društvenim događanjima. Ipak, nije ustanovljeno da takve bolesti objašnjavaju doživljaj «otimanja».

Također se predlaže da otete osobe pate od poremećaja višestrukih osobnosti. Danas zapravo i znamo da se svijest jedne osobe može podijeliti na više različitih osobnosti. To se, primjerice, događa kod djece ili odraslih koji su seksualno zlostavljani. Kod tih slučajeva djelomična ili druga osobnost preuzima kontrolu za potrebno vrijeme, dok se glavna osobnost povlači te kasnije osjeća gubitak vremena. Važno je da sva dosad provedena ispitivanja pokazuju da otete osobe ne pate od poremećaja višestrukih osobnosti. K tomu, postoje i brojni slučajevi kod kojih je oteta osoba stvarno nestala prilikom odvijanja otmice. A to se, naravno, ne događa kod poremećaja višestrukih osobnosti.

Sljedeća hipoteza je da otete osobe pate od paranoje. Paranoidne osobe su pasivne, nesigurne i neodređene. One nisu u stanju prihvatiti vlastite osjećaje te ih prenose na druge. Osjećaju da ih ti «drugi» ljudi progone; osjećaju da su pod napadom i da su u središtu svjetske zavjere. Paranoja ili paranoične epizode razvijaju se godinama, tako da postoji sljediva povijest njihove bolesti.

Osobe koje su oteli NLO-i pate od strahova, no ne pokazuju unutarnju dinamiku koju se uočava kod pacijenata s paranojom. Primjerice, njihovog straha nije bilo prije no što se dogodila otmica – pojavio se iznenada i bez ikakvog očitog poticaja. U kliničkoj psihologiji je bez presedana da se paranoja rasprostranjena širom svijeta povezuje s istim uzrokom.

Možda se radi o masovnoj histeriji? Teško. Masovna histerija može nastati samo zbog vrlo specifičnih uvjeta. Moguća je u slučajevima kada je veza onih koji sudjeluju vrlo ograničena ili u zajednicama koje su odvojene od vanjskog svijeta. Nikada nije zapažena kod osoba koje nemaju međusobnih kontakata i koje žive stotinama milja udaljene jedna od druge.

Danas je među skepticima vrlo popularno pretpostaviti da su otimanja i uočavanja  posjetitelja spavaćih soba samo halucinacije prilikom paralize sna. Ustvari je paraliza sna normalni fiziološki fenomen. Za vrijeme REM faze sna (san brzog kretanja očiju) ili za vrijeme faze sanjanja središnji živčani sustav paralizira tijelo. Samo se mogu pomicati zjenice, ispod sklopljenih kapaka. Ta paraliza može ponekad potrajati i do prvih trenutaka budnosti: Duh (um – svijest) već je «budan», no tijelo je i dalje u stanju spavanja.

Mnogi oteti govore o sličnoj vrsti paralize. Bude se iz sna i osjećaju da im je tijelo paralizirano i u najboljem slučaju mogu pomicati samo svoje oči. Čudnovata bića im prilaze ili dolaze na krevet upravo u tom trenutku užasnog straha.

Automatski se postavlja pitanje: Jesu li svi ti ljudi stvarno doživjeli privremenu paralizu sna? Jesu li se probudili iz sna i ustanovili da se ne mogu pomicati, i tada se užasnuli? Kasnije potom pričaju priče o malim, sivim bićima koja stoje pored njihova kreveta? Je li to to što stvarno predstavlja bit fenomena posjetitelja?

Sigurno da ne. Jednostavno postoji previše informacija koje proturječe toj pretpostavci. Prvo, doživljaj samog posjetitelja. Njegova pojava se nikako automatski ne povezuje s paralizom sna. Još važnije je da te uljeze istodobno doživljavaju bračni parovi, djeca, prijatelji i poznanici; kao i istovremene paralize nekoliko osoba. Paralize i halucinacije jedne osobe to teško mogu objasniti.

K tomu, za vrijeme otmice se paraliza događa u budnom stanju, primjerice, neposredno nakon što oteta osoba legne u krevet ili nakon što se već probudila. I konačno, moramo uzeti u obzir da su se mnoge otmice dogodile usred bijela dana bez da je osoba bila u svom krevetu.

U ovim raspravama moramo se zapitati važna pitanja: Imaju li svi ti ljudi koji doživljavaju paralizu sna potpuno jednake halucinacije? Može li toliko mnogo ljudi biti bolesno na potpuno isti način? Pate li svi oni od identičnih halucinacija? Sanjaju li svi oni iste likove, koji im svaki put rade iste stvari? Prihvatiti ta vjerovanja puno je nevjerojatnije od jednostavne hipoteze da su ti ljudi doživjeli vanzemaljsku otmicu.

 

Otmice u Europi

Fenomen vanzemaljskih otmica nije ograničen na Ameriku. Trenutno radim s nekoliko otetih osoba iz Njemačke, Austrije i Švicarske. To su potpuno normalne osobe, poput vas i mene. Ovaj prikaz (trenutno nedostupan) prikazuje evaluaciju istraživanja koje sam proveo zajedno s njemačkim psihologom Gerdom Höchstmannom na stotini osoba koje tvrde da su bile otete. Maudsleyev inventar osobnosti (MIO) svrstava testirane osobe u jednu od različitih psiholoških i psihopatoloških grupa koje poznajemo. Samo pet od stotine osoba koje su testirane klasificiraju se kao psihopatične, i prema tome su psihički bolesne. Jasno je da se većina testiranih osoba nalazi u gornjem polju. Drugim riječima, one su potpuno normalne osobe. Raspodjela nam govori da je iz ovog uzorka 95% osoba koje tvrde da su doživjele otmice psihički zdravo.

Broj otetih koji javno progovore također je vrlo malen. Gotovo nitko nije željan takve vrste «slave», koja u konačnici ima vrlo dvojbene posljedice u našem društvu. Međutim, čini se da su u nekom pogledu svi oni ispred nas ostalih. Susreli su se s nepoznatim – susreli su se s Drugima.

Važni slučajevi

Sada vam želim dati neke kratke primjere i opise nekoliko slučajeva.

Nicole je 38-godišnja televizijska novinarka iz Münchena. U siječnju prošle godine pozvala me u televizijsku emisiju o fenomenu otmica. Nakon emisije ispričala mi je da je doživjela nešto nalik otmici.

Za odmora na Havajima Nicole je jedne noći morala na nužnik te je pogledala kroz prozor. Tada je ugledala okrugli objekt, na čijem je vrhu bila struktura nalik na kupolu. Sletio je na brežuljak, stotinjak metara od kuće. Otvorilo se nešto što je bilo nalik na brodsko okno. Nicole je navela:

«U njemu se pojavilo bijelo, trepereće svjetlo, i u njemu lik. Taj lik počeo je silaziti nevidljivim stepenicama. Međutim, stao je nakon dva koraka. Imala sam osjećaj da me otkrio, ugledao ili osjetio moju prisutnost. Počela sam paničariti. Utrčala sam u sobu najbrže što sam mogla i sakrila se u krevetu ispod prekrivača. Ne znam koliko sam dugo tamo ostala i drhtala. Ne znam koliko je vremena prošlo dok se konačno nisam ustala i otišla u kuhinju nešto popiti. Već se počelo daniti kada sam se ponovno vratila u krevet.»

Je li se te noći dogodilo i što drugo, Nicole se ne može prisjetiti. Većina ovih iskustava i kasnije otmice u životu osobe nekako su izbrisane iz njihovih sjećanja. Usprkos tomu, moj razgovor s Nicole potaknuo je kod nje spontano prisjećanje na ranije iskustvo. Pisala mi je kratko nakon toga i rekla:

«Sjećam se sna koji je bio strahovito stvaran. Sanjala sam da su ljudi došli u moj stan i u moju sobu. Činilo se da se zabavljaju i šaptali su jedan drugome, pitajući se spavam li ili ne. Ranije sam čula udarac na terasi, tako da nisam spavala. Na leđa su mi prislonili neke uređaje. Nakon nekog vremena čula sam kako napuštaju sobu. Skočila sam iz kreveta i iznenadila se da moja spavaćica više nije bila na meni. Primjetila sam na terasi na krovu da su dvije male grane odlomljene s drveta.»

Mnogi ljudi su doživjeli slične posjete u spavaćoj sobi. U brojnim slučajevima su otmice započele u njihovom ranom djetinjstvu. Primjerice, Eva-Maria Roth iz Berlina sjeća se događaja koji se dogodio kad joj je bilo pet godina:

«Ležala sam budna u krevetu. Nešto mi se pomaklo iznad glave. Činilo se da je to ženski lik. Odjednom sam ugledala tri svjetla kako lebde iznad mog čela. Čak i kada sam sklopila svoje oči, još uvijek sam kroz svoje kapke vidjela svjetlucanje svjetla.»

Hans-Jörg je maloprodajni poduzetnik i živi u Dortmundu. Ispričao mi je sljedeće:

«Prije više godina, dok sam živio sa svojom zaručnicom, dogodilo mi se nešto što me potpuno zbunilo. Moj strah od mraka u mom vlastitom stanu zbog toga je postao gotovo patološki. Ne mogu se prisjetiti točnog dana. Bilo je to krajem 1990. ili početkom 1991. godine. Jedne sam se noći probudio i ugledao malog muškog kako prolazi kraj mene. Znam da zvuči ludo... Bio je visok otprilike metar i činilo se da nosi nešto kao kapuljaču. Nije me pogledao, prošao je kraj mene i otišao u kut. Međutim, nije bilo nikakvih vrata. Pošto sam se pribojavao da će znati da sam budan, pratio sam ga samo svojim očima i nisam se usudio disati. Djevojka mi se nije probudila. Kasnije je vidjela da samo mogu zgrčeno sjediti na krevetu. Zbog silnog straha nisam mogao napraviti ništa drugo.»

36-godišnja Carola je fotografkinja iz malog sela u njemačkoj pokrajini Mecklenburg. Imala je vrlo dojmljivo iskustvo krajem ožujka 1994. godine:

«Bilo je oko 11 sati navečer. Djeca su već bila zaspala pa sam bila sama. Dok sam išla u svoju sobu, odjednom sam osjetila nelagodu kao da me netko promatra. Sve sam provjerila, uključujući i prozore. Dvorište je bilo u mraku. Odjednom me prožela panika te sam otrčala u spavaću sobu i legla u krevet. Nakon što sam se malo smirila, odjednom sam čula čudno brujanje. Bila sam prestravljena i željela sam uspravno sjesti kako bih bolje čula, no više nisam mogla. Bila sam paralizirana. Ugledala sam nekoliko malih, sivih likova na kraju svog kreveta. Činilo se da govore nešto u vezi mene. Dva slična lika također su stajala kraj kreveta mog sina. Moj strah za mog 15-mjesečnog sina bio je neopisiv. Željela sam pozvati svoju kći, no nisam mogla. U tom sam trenu znala da to ne bi imalo smisla, jer su bili i s njom u njezinoj sobi. Osjetila sam to točno. Glasno je stenjala u snu. Najednom više nisam mogla čuti ni vidjeti. A najgore je bilo kada sam primjetila da mi um više nije bio u stanju oblikovati riječi i rečenice. Bilo je to kao da su mi sve sposobnosti odjednom oduzete. Samo sam znala da je sve to povezano s ovim odvratnim likovima. Sada smo predati njima, možda i zauvijek. Ne znam što se stvarno dogodilo mojoj obitelji i meni.»

 

Indicije

Znanstveni dokazi vanzemaljskih otmica čini se da ne postoje (ili ako postoje, vrlo su rijetki). U najboljem slučaju naći ćemo indicije poput odlomljenih grana na krovnoj terasi kod Nicole. Zbog tog nedostatka čistih znanstvenih dokaza teško nam je proučavati ovaj fenomen. Neprestano nam bježi iz ruku. Svaki put kad pomislimo da napredujemo i da ga počinjemo razumijevati, vraćamo se u mrak i ostajemo u oblaku neznanja i pomutnje. No nešto se nastavlja događati po noći kada spavamo... kada uđemo u taj nepoznati i neobični svijet snova.

Povijesna perspektiva

Želim se vratiti unatrag i dati vam povijesnu perspektivu ovog fenomena. Čini se da su ljudi otimani od NLO-a još u Srednjem vijeku. U to vrijeme zračni brodovi su otimali veliki broj ljudi. Mislilo se da su to moćni magovi iz mitske zemlje «Magonije», daleko iza horizonta. Slični događaji danas se pripisuju moćnim vanzemaljcima s dalekih zvijezda.

Kada uspoređujemo drevne kronike, mitove i legende s onime što se događa danas, čini se da nam se ponovno događaju te iste mistične posjete. Prošlih su stoljeća ljudi vjerovali da ih odvode vile, patuljci i vilenjaci. Govorilo se da vile uzimaju novorođenu djecu trudnim ženama kako bi ih odgojile kao svoju vlastitu.

Moguće je čak i da priče o Inkubu i Sukubu, jako poznate u Srednjem vijeku, potječu od tih ranijih prisilnih seksualnih kontakata s vanzemaljskim bićima. Prvobitno se interpretiralo da su to demonska bića. Maskirani kao lijepe mlade žene i muškarci, generirali su pohotne snove te potom imali seksualne odnose s njihovim spavajućim žrtvama – Sukub sa ženama, Inkub s muškarcima. Čak je i njemački vjerski reformator Martin Luther vjerovao da demoni daju ljudsku spermu, te je imao potomstvo u nadi da će biti ljudi ili poput ljudi.

Čudno zvuči, ali ponašanje  Sukuba i Inkuba, kao i zamišljanja, snovi i sjećanja njihovih žrtvi, sliči opisima modernog fenomena otmica i posjeta spavaćih soba. Priče se podudaraju toliko frapantno, da se može ustvrditi da se radi o jednoj te istoj priči.

Naše sadašnje teorije temelje se na iskazima otetih osoba iz cijelog svijeta, što nam pokazuje da se isti fenomen pojavljuje i danas. Sperma se, po svoj prilici, uzima od muških, dok brojne otete žene vjeruju da su ih umjetno oplodile čudnovata vanzemaljska bića. Dva do tri mjeseca kasnije fetus im se odstranjuje. To je doista jedno traumatično iskustvo.

Scenarij koji se pojavljuje u mnogim današnjim iskazima o otmicama je ovaj: godinama nakon tih od vanzemaljskih bića «prekinutih trudoća», mnogim tim ženama se ponovno pokazuje njihova djeca, koju opisuju da izgledaju kao čudna hibridna bića koja su dijelom ljudi, a dijelom vanzemaljci.

Vjerovanje da nebeska ili božanska, kao i demonska bića, oplođuju žene, prožimalo je cijeli tijek ljudske povijesti.

Legenda o tome da je Isus iz Nazareta rođen od djevice i da je začet od Duha Svetoga može se vidjeti kao povezivanje mnogo starijih ideja koje su bile raštrkane širom drevnog svijeta. Za mnoge poznate ljude iz davnina vjerovalo se da su imali «nebeske očeve». Primjerice, sam Bog je došao Sari, Abrahamovoj ženi, kako bi joj začeo sina. A prema legendama su Buda, Krišna, Aleksandar Veliki i Muhamed, također bili sinovi sličnih «nebeskih» sjedinjenja.

U mitološkim zamišljanjima običnih ljudi, čudnovata bića kao što je Puk, potjecala su od ovakvih spajanja. Opis malog, nagog gnoma s velikim očima, ogromnom glavom i razmjerno malim tijelom, sigurno je sličan opisima malih Sivih iz današnjih opisa NLO otmica. Ponovno, ako vjerujemo otetim osobama, ta bića mogu biti rezultat umjetno induciranog spajanja vanzemaljaca i ljudi.

U Srednjem vijeku žene su susretale Sukuba, a muški Inkuba – demone. Isto se događa i danas kao dio NLO fenomena.

 

«Teorija mimikrije» Johannesa Fiebaga

Ulrich je 21-godišnjak iz Švicarske. Od djetinjstva je imao brojna iskustva, od kojih su mu mnoga bila zastrašujuća. Bolji uvid u svoje doživljaje dobio je putem regresivne hipnoze.

«Događaj koji dosad mogu najbolje rekonstruirati dogodio se u noći s 10. na 11. svibnja 1994. godine. Spavao sam u svom krevetu kada me odjednom probudilo jako, pulsirajuće svjetlo. Sakrio sam se ispod pokrivača sav naježen i pomislio: «Ne, ne opet. To ne može biti stvarno!» Potom sam imao osjećaj da lebdim, i moje se svjesno sjećanje naglo prekida!

Sljedeće čega se sjećam je kako ležim na stolu visokom otprilike pola metra. Bio sam u mračnoj prostoriji. Zid, pod i svod bili su vrlo glatki. Ispod mojih nogu i na desnoj strani bilo je nešto kao mramorni stupac. Odjednom se na mene popelo jedno vitko, malo, bijelo biće. Imala je velike, crne oči, bez kose na glavi. Iako sam osjećao mučninu, nekako me seksualno uzbudila – ne razumijem to. Sve se to ponovilo s jednom drugom, no ne mogu se sjetiti njezina izgleda. I kao da to nije bilo dovoljno zlo, prišlo mi je i treće žensko. O njoj se samo sjećam da je imala ljudskije karakteristike. Nakon toga su mi niz obraze potekli potoci suza.»

Što je to?

Sa čime se mi to ovdje suočavamo? Radi li se o programu genetskog uzgoja za evoluciju nove rase? Ako je tako, zašto se to odvija već tisućljećima? Ne vjerujem da ta teorija «programa genetskog uzgoja» drži vodu, upravo zbog tog ogromnog vremenskog raspona u kojem se ta posjećivanja događaju. Da se radi o tome, tim bićima bi bilo potrebno samo nekoliko stanica naših tijela. Čak bi i uzorci kose zadovoljili njihovu potrebu, da je to stvarno sve što ta bića rade.

Nije li upravo to ono što bismo očekivali od vanzemaljskih bića: ona dolaze s drugih planeta; nekako su drugačija (no možda pomalo poput nas); lete u sjajnim svemirskim brodovima; a slijeću na našu Zemlju da nas ispituju?

Stoljećima ranije vjerovali smo u vile – i vile su bile te koje su se pojavljivale ljudima. Krajem 19. stoljeća vjerovali smo u dolazak zračnih brodova Julesa Verna – i upravo takva vozila bila su odgovorna za prvi val NLO-a u Americi 1896. godine.

Prilagođava li se NLO fenomen ljudima?

Izgleda mi da NLO fenomen prilagođava sebe našim zamišljanjima i idejama. On koristi naše snove, naše strahove i naša osobna vjerovanja. Koristi proturječja koja prebivaju unutar svakog od nas. Naoko, ta inteligencija, koju volim nazivati «Drugi», koristi vrstu mimikrije ili kamuflažnog ponašanja. To omogućava tim bićima da djeluju unutar maksimalnog spektra mogućnosti te im omogućava da prikriju velik dio njihovih aktivnosti.

Ta vanzemaljska inteligencija mora biti daleko naprednija od nas – možda stotine tisuća, pa čak i milijune godina. Čini se da je naučila intervenirati u realnost. Ili bolje rečeno, za razliku od nas, ona zna da realnost kakvu poznajemo uopće ne postoji.

Realnost, kako je mi definiramo, samo je konstrukt našeg mozga – naše percepcije. Tko god stekne znanje o toj činjenici, u stanju je manipulirati time što nazivamo «realnost». I – oni je mogu manipulirati kada, gdje i kako god žele. Što mi smatramo realnošću, za «Druge» može biti samo igralište, kao što je jedna cyberspace simulacija ili jedan scenarij virtualne stvarnosti u našoj kulturi. Možemo samo zamisliti kakva pravila vrijede u toj nepoznatoj «igri».

«Drugi» se mogu pojaviti kakogod žele (ili kako mi to želimo). Mogu se pojaviti kao magovi iz Magonije, kao misteriozni astronauti iz 19. stoljeća, kao noćni goblini, kao vile, kao mali Sivi, ili kao bića sa zvijezda u sjajnim brodovima.

Likovi koje vidimo u tom fenomenu očigledno nisu ti sami «Drugi». Ono što stvarno vidimo samo su njihove projekcije. Projekcije formirane prema našim društvenim, kulturalnim i religijskim sustavima vjerovanja u trenutku njihova ukazanja. To su maske od sjenki iza kojih se prikrivaju.

 

Shapeshifteri, transformeri i kamuflaža

Neke od otetih osoba koje su - za vrijeme njihovih zastrašujućih iskustava – našle hrabrost i snagu da pitaju o dubljem značenju njihovih iskustava, pitanja o tome «zašto» su im se događale te stvari, obično su dobile stereotipski odgovor: «To je naše pravo!» Ako je to uistinu njihovo pravo, moramo se zapitati: Tko im je dao to pravo?

U slučaju kojeg navodi prof. David Jacobs, reakcija jedne jako uplašene otete osobe bila je da je viknula Sivima: «Vi ste transformeri!»

Upravo su to: transformeri! Nisu ono što se čini da jesu. Njihova kamuflaža i njihovo ponašanje prikrivaju to što stvarno jesu. A tko ili što se skriva iza kamuflaže? Možda nikada nećemo naći odgovor na to pitanje. Objašnjenja koja ponudimo najvjerojatnije će biti kriva. To još više otežava proučavanje ovog fenomena. Što dublje pokušamo prodrijeti u taj fenomen, to postaje sve zbunjujuće. Ipak, jedno je sigurno: ovi događaji se stvarno događaju i ostavljaju fizičke i psihičke posljedice na žrtve. Događali su se u davnoj prošlosti i nastavljaju se događati i danas.

Kombinirana iskustva

Na ovom mjestu važno je spomenuti još jednu temu. Izgleda da je fenomen otmica povezan s drugim graničnim iskustvima koja uključuju ljudska bića. Ina sa sjevera Njemačke opisuje otmicu iz 1991. godine. Neobično je to što se čini da se radilo o jednom izvantjelesnom iskustvu, iskustvu bliske smrti i NLO otmici, pošto je događaj uključivao elemente svih tih iskustava. Ina mi je javila:

«Ležala sam u krevetu. Bilo je oko 11 sati navečer. Suprug mi je već zaspao i pogledala sam na prozor. Nemamo zavjesa te sam zbog toga mogla jako dobro vidjeti nebo. Odjednom mi se realnost promijenila. Nekako je bila modificirana

Modifikacija realnosti – što to znači? Otete osobe uvijek iznova opisuju taj efekt. Prvi put ga je uvidjela britanska istraživačica NLO-a Jenny Randles te ga je nazvala «Oz faktor», prema staroj engleskoj priči o magičnoj zemlji Oz.

Moguće je da je napravljena stvarna modifikacija okruženja osobe ili da je svijest osobe proširena na neki način. Obje mogućnosti su zamislive, i obje bi upućivale na Oz faktor. Modifikacijom realnosti za osobu započinje stvarni događaj.

Povratak na Inino iskustvo

«Vidjela sam u svojoj sobi zraku svjetlosti i odlebdjela sam u njoj van kuće. Začudo, prošla sam kroz prozorsko okno u toj prekrasnoj zraci svjetla.

Osjećala sam se savršeno dobro i nekako sam osjetila biće svjetla desno pored mene. Nekako sam ga vidjela krajićkom svog oka. Nisam mu mogla prepoznati lice, no sigurna sam da je bilo žensko. Bila sam jako uzbuđena i sretna, i rekla sam ili pomislila: «Stvarno postojite!»

Što je najčudnije, odmah sam pomislila na NLO-e, iako sam vidjela samo zraku svjetlosti i svijetlo biće. To biće je zračilo na mene nevjerojatnu toplinu i dobrotu, i osjetila sam se zaštićena kao nikad u životu. Biće mi je odgovorilo:

«Dakako, što si ti mislila?»

Odgovorila je jako prirodno i s ljubavlju, kao što bi majka odgovorila svom djetetu koje je pitalo blesavo pitanje. Bilo mi je drago i osjećala sam se savršeno dobro.»

Što je Ina ovdje doživjela? Jedno izvantjelesno putovanje tijekom kojeg je njezina duša lebdjela kroz prozor? Iskustvo blisko smrti pri kojem ju je jedno biće svjetla pratilo u drugu dimezniju postojanja?

Upravo te vrste iskustava opisuju mnogi koji su stajali na pragu smrti i vratili se sa svjesnim sjećanjima svog misterioznog putovanja. Je li to bila klasična NLO otmica, za vrijeme koje je odvedena u objekt koji je lebdio iznad njene kuće, ili je to bila kombinacija svega ovoga? Ina je nastavila:

«Još se uvijek mogu sjetiti da smo u zraci svjetlosti zajedno lebdjeli nagore. Došli smo do velikog ovalnog svjetla koje je također imalo u sebi otvor. Vidjela sam da sam bila na tom otvoru – kada sam se odjednom opet našla natrag u svom krevetu. To je čudno, jer je sve bilo isto kao i ranije. Suprug mi je spavao, a ja sam još uvijek ležala licem prema prozoru. Kao da se ništa nije dogodilo. Pa ipak, sigurna sam da se je dogodilo. Osjetila sam i doživjela sve. Bila sam uzbuđena – i tada sam zaspala.»

Teško je rasuditi gdje su točno granice između tzv. «klasičnog» modela otmica i iskustava poput ovog, koje se moguće dogodilo u mozgu ili s dušom onoga tko je to doživio. To uistinu može biti i kombinacija otmice, izvantjelesnog iskustva i iskustva bliske smrti. Moguće je da su te granice toliko «tekuće» i nejasne da ih na sadašnjoj razini razumijevanja nismo u stanju prepoznati ili definirati.

Plan globalne modifikacije

Također je moguće da je to što se događa s otetima početak nečeg puno većeg. To može biti početak plana za globalnu modifikaciju koji će s vremenom uključivati sve više ljudi. Neke procjene iz S.A.D.-a upućuju na to da otprilike 20% svih Amerikanaca već opisuje događanja povezana s fenomenom otmica. Iz svog vlastitog rada s otetima vjerujem da je sličan postotak ljudi u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj uključen u to. U prošle tri godine me kontaktiralo više od 200 ljudi, koji su svi s nevjericom opisivali gotovo identična iskustva. To je, međutim, samo vrh sante leda. 20% je puno više od toga što jedna hipoteza može objasniti. Kao što je to harvardski psihijatar prof. John Mack napisao: «Možda smo svi mi oteti – na ovaj ili onaj način.»

 

 

Priprema za budući globalni događaj

Uvjeren sam da je vanzemaljska inteligencija koja stoji iza NLO fenomena u procesu pripreme za nešto jako veliko. U svim mitovima, i u svim religijama, kaže se da bogovi obećavaju da će se vratiti. Teško mi je ne povjerovati da smo suočeni upravo s time. Možda se to neće dogoditi za mog života, no moguće je da će to biti nedugo poslije.

Trebamo biti spremni za taj događaj, jer što god da se dogodi, ticat će se svih nas. Svih nas. To znači da ćemo biti dio globalnog, ili čak univerzalnog, događaja – a o tome što će se dogoditi još uvijek znamo jako malo. U najmanju ruku, vrijeme je da svatko razmisli o mogućnostima koje nas očekuju.

Od početka povijesti ljudi su uzimani u ruke bogova i vragova, ili vila, vilenjaka i goblina. Danas su to vanzemaljska bića. Ponekad svjedoci samo čuju grmljavinu ili vide nešto kao jarki bljesak svjetla. Ponekad vide zračne brodove u oblacima iznad sebe i vjeruju da su to brodovi iz Magonije ili s nekog drugog misterioznog mjesta. Nekad promatraju bizarne zračne brodove kako vise na nebu, ili mogu doći u kontakt sa svemirskim brodovima iz Zeta Reticuli. Te materijalne manifestacije imaju samo sekundarno značenje. One su ovisne o vremenu u kojem osoba živi. One su ovisne o vjerovanjima i znanju osobe, i njezinim nadanjima i strahovima.

Temeljni model kontakata ovih prepredenih inteligencija i nas tisućljećima je isti. Možemo izabrati da poreknemo realnost tog modela. Možemo vjerovati da su otete osobe bile samo pijanice ili da su imale vizije, ili su sanjale, halucinirale, ili izmislile bajke. Također bismo morali vjerovati da su ti ljudi – iz cijelog svijeta – pokušali od nas napraviti budale i da to pokušavaju stoljećima! Ako želite u to vjerovati – možete. Vi odlučujete o tome što ćete napraviti s ovim informacijama.

Bez obzira na način na koji odlučite poreknuti njihovo postojanje, to neće spriječiti «Druge». Oni će se nastaviti pojavljivati među nama s nizom maski i varljivih kamuflaža. Nastavit će otimati ljude te će nastaviti svoj misteriozni put.

Kroz sva tisućljeća ljudske povijesti nitko nije bio u stanju analizirati ta bića. Mi smo prvi koji smo počeli nešto sumnjati i koji smo doveli u pitanje njihovo ponašanje. A – što ako su ih naše vlastito propitivanje i naša vlastita sumnja doveli ovdje na prvom mjestu? Mogu li njihovi postupci biti samo zrcalo naših postupaka; naš odnos prema prirodi? Može li ta inteligencija biti zastrašujući odraz nas samih – koji nam se natrag odražava kao NLO fenomen?

Iako postavljamo pitanja i tražimo istinu o «Drugima», još smo uvijek, dame i gospodo, svjetlosnim godinama udaljeni od odgovora.

Dr. Johannes Fiebag

prijevod: Udruga Trag/Filip