O Hipnozi

Što je hipnoza?

Da bi na ovo odgovorili – trebali bi krenuti iz početka. Prema nekim navodima hipnoza se koristila još u staro vrijeme Indusa, Perzijanaca i Egipćana – spomenuta kroz nešto što je opisivano kao hramovska medicina koja se provodila u «hramovima sna».

Naravno da se ovdje nije mislilo na san kao san – već na nešto što je nazivano i transom. Zagovornici teze kako se u hipnozi spava, kao i one da se čovijek ničega iz nje ne sjeća, mogu iskoristiti i činjenicu kako sama riječ hipnoza znači spavanje! Istina, mnogi danas kažu da je grčka riječ hypnosis u prijevodu spavanje – ali ona to nije – nastala je po imenu grčkog Boga sna – a ne spavanja!

Pa bi razmišljanje o razlici riječi san i spavanje moglo biti jedna nova tema neke druge potrage – što je to Grcima tada značio san, smrt, tko je bio bog sna i sl.

Ili što spavanje ili budnost znači danas nama! Tko to spava, a tko je budan! Zar ne?

Dakle, bez obzira na hramove sna - prvi pisani podaci o njoj i njezinim počecima, vežu se za puno kasnije doba i jednog interesantnog čovjeka iz bliže nam povijesti. Pa idemo redom:

Bio jednom – jednom davno – čovjek imena Anton Franz Mesmer ( 23. svibnja 1734. - 5. ožujka 1815. godine.)

Otac mu je bio lovac «zaposlen» kod biskupa. Vjerojatno je zbog toga i mladi Anton studirao teologiju, ali i prirodoslovlje, kao i pravo i filozofiju. Sve ovo navodim kako bih ukazala na širinu «znanja» kojom je raspolagao. Postavši doktor filozofije, završio je i medicinu u Beču.

I postao slavan - jer je kao liječnik koristio nešto što je na samome početku nazvano: ljekovitom snagom magnetiziranog željeza.

No, što je ovog čovjeka činilo tada, a i danas vrlo inetresantnim? Svakako to da je smatrao kako planete, te sva nebeska tijela, zajedno sa Zemljom i svim živim bićima na njoj utječu jedni na druge!

Ta njegova prva postavka ili ideja kojom je krenuo - iznjedrila je u konačnici metodu (bar je iznjela na svijetlo dana toga vremena!) koja je postala «temeljem» ili vrsnim tragom onima koji su došli nakon njega – dakle za sve kasnije psihoterapeute. Barem za one koji su je prepoznali.

Do čega je to došao na samome početku Mesmer? Najjednostavnije rečeno – pomislio je kako postoje stvari koje ne vidimo – nazvao je to utjecajem kojeg vrši neka sila – točnije fluidum – a koji se širi i biva dio svega - organskog i anroganskog.

Na taj način postaje i dio čovjeka i njegovih živaca, te ih čak i uravnotežuje. Točnije pomislio je da čovjek unutar sebe ima neka svojstva slična magnetu, koja mogu uticati na druge ljude.

Uglavnom ovo njegovo promišljanje i istraživanje postalo je na koncu poznato kao animalni magnetizam – odnosno mišljenje da svaki čovjek posjeduje magnetni fluid koji se oslobađanjem može koristiti u terapeutske svrhe. U to se doba takva terapija koristila uglavnom u liječenju neuroza. Danas bi to mogli usporediti eventualno s izrazom «životna energija», a svakako bi poveznice mogli pronaći i u onim tehnikama koje se danas zovu reiki, bioenergija i sl.

No, Mesmer je krenuo prvenstveno s magnetima! Prvo je prislanjao magnete na svoje pacijente, a kasnije je shvatio (ne zna se na koji je način to učinio) da ne treba polagati magnete na ljude, već da on može biti taj koji će biti magnet! Na to njegovo novo razmišljanje svakako je između ostalog utjecalo istraživanje biostruja, kao i nove informacije o elektricitetu i samom čovjeku (koje je preuzeo od drugih autora).

Uskoro je provodio ne samo individualne već i grupne terapije, a zanimljivo je da je u svojem radu kombinirao i muzikoterapiju.

Njegove grupne terapije izgledala su tako da bi pacijenti sjeli oko velike kade u kojoj su se nalazili komadići željeza i stakla uronjeni u vodu. Komadići su prije nego su stavljeni u vodu bili «na obradi» u rukama samog Mesmera – točnije - on ih je magnetizirao. Terapija se odvijala uz muziku, a pacijenti su dodirivali one djelove željeza i stakla koji su virili iz vode i zatim padali u trans, a nakon nekoliko takvih seansi bivali «izlječeni».

Vremenom je postao jako poznat, ali to ga je možda i odredilo na način da je sebe doživljavao kao «posebnijeg» jer ima taj «dar» sposobnosti magnetiziranja – jer je time postao «spas» za tijela i duše svih koji su tražili njegovu pomoć.

Slijedom svih tih događanja njegova je slava iznjedrila i učenike i ovaj se oblik terapije sve češće koristio u to doba.

No, veliki zamah ovakovg oblika liječenja, samom Mesmeru nije u biti donio ništa dobro. kao prvo djelovalo je to na njega samoga na način da ga je još dublje guralo u poziciju «posebnog». A kao drugo, takva je situacija tokom vremena izrodila i neprijatelje koji su u svemu što radi vidjeli obmanu. Oni drugi kojima nije polazilo za rukom isto što je on prakticirao, ali su mu i dlaje vjerovali - smatrali su ga mističnim.

Interesantno je pak danas čitati opise kako su izgledale seanse koje je radio – točnije što se na njima događalo s pacijentima i kakve su manifestacije ispoljavali. Pogotovo ako se uzme u obzir da je bio «reklamiran» kao onaj koji liječi živce – ali osim tijela i dušu! A ovdje ne bi trebalo smetnuti s uma da je studirao teologiju! Ona je bila njegov prvi izbor!

Naime, pacijenti koji su doživljavali iscjeljenje - prije njega, a sastavnim djelom seansi, doživljavali su katarzične napadaje plača, smijeha, praćene izvijanjem tijela (udova), grčenjem, histerijom, dezorijentiranošću, iskašljavanjem i slinjenjem! Da ne znamo da čitamo o «magnetnoj terapiji» mogli bi vrlo jednostavno pomisliti da je opisan neki oblik egzorcizma.

Mesmer je po svemu što se danas može o njemu pronaći bio u biti na određeni način i vrlo dobar hipnotizer. Samo to nije shvatio – ili jest, ali je o tome šutio!

Jer sve što je činio – svako njegovo polaganje ruku, korištenje muzike u sesansama, te vrlo zamršeni rituali koji mu se pripisuju i radi kojih je proglašen mistikom i ekscentrikom – bili su indukcija u hipnozu ili izazivanje stanje somnambulizma!

Jer indukcija je proces ili tehnika ili mogli bismo reći i ritual kojim se određena osoba dovodi u hipnotičko stanje. Daljnjim radom osobu je moguće odvesti do mjesta i stanja koje se naziva somnambulizmom.

Somnambulizam bi po definiciji bio duboki nivo hipnoze. Točnije to je nivo ili područje na kojem sama osoba dolazi u vezu sa svojom podsviješću na direktan način. A u tom području podsvijesnog uma na mjestu smo gdje se nalaze mentalni procesi i odluke koje su odvojene od svijesnog stanja u kojem inače živimo!

Najtočnije rečeno – to je mjesto na kojem je sve što smo proživjeli i doživejli ostalo pospremljeno, mjesto u kojem možemo biti sa samima sobom iznutra – te vidjeti ono što kao svijesne individue ne vidimo jer smo zablokirani, pa bi ovo svijesno stanje mogli nazvati spavanjem, a stanje u promijenjenom stanju svijesti ili podsvijesti – budnošću!!! Kojeg li apsurda obzirom na ime ove tehnike, zar ne?

No, upravo na tom mjestu kad se postigne somnambulizam – može se raditi i sa ozbiljnijim sugestijama programiranja uma (što osobno smatram ne prihvatljivim!), ali i istraživati sebe.

U tom području moguće je osobu «vraćati» i na neki raniji period života - regresirati. Ali i «liječiti» ljude na način da se liječi njihova duša – točnije da se s nje čiste «nakačenja», što je prema ovim opisma vrlo vejrojatno radio i sam Mesmer.

Interesantno je da je u Parizu, gdje je emigrirao iz Austrije nakon što se na njega podigla hajka svih onih kojima nije polazilo od ruke «magnetiziranje», imao i vlastitu kliniku u kojoj je nastavio sa svojim seansama.

Po svemu dostupnom u njegovoj biografiji bio je vrlo uspješan kako u terapijama (koje su sve više bile proglašavane mističnima), tako i u aristokratskim krugovima koji su ga obožavali. Toliko uspješan da je zasigurno postao nekome ili nečemu vrlo opasan, pa ne čudi da je na koncu gotovo proglašen šarlatanom.

No, ono što izaziva pažnju je mogućnost da izgleda ipak nije uspio shvatiti (bar tako izgleda po svemu što je iza njega ostalo) što je zaista činio i čime se bavio (možda baš zbog uvjerenosti da ima «dar»), a riječ je o radu s ljudima koji se nalaze u promijenjenom stanju svijesti! Ili – hipnozi!

Ali nije čak ni važno je li Mesmer bio toga svijestan ili ne, da li je znao što radi ili nije, jer upravo je animalni magnetizam koji je «preživio» napade, postao uvod u hipnozu – tehniku koja u nekim djelovima sebe koristi sugestivno djelovanje!

Tako je Mesmerovo «djelo» nastavio James Braid (1795 - 1869), kirurg, podrijetlom Škot, koji je prvi i predložio to nespretno ime hipnoza.

Braid je bio drugačiji od Mesmera, točnije bio je lišen vjerovanja da to što je Mesmer radio promatra «darom», te je uvidio što se doista događa, kao i da promijene u statusu pacijenata izaziva hipnotizer.

Konačno, kad je shvatio da je riječ koju je odabrao za ovu metodu pogrešna, više nije bilo povratka. Jer ona se uvriježila i ostala do današnjeg dana. I takva, ona je «kamen spoticanja» pa se možemo samo pitati iz današnjeg ugla promatranja, da li ju je odabrao on i da li je to bilo «slučajno».

Svakako, takva ona i danas biva korištena više kao napad na ovu tehniku – nego kao njezino opisivanje!

Pa se može steći dojam, da se vrijeme nimalo nije promijenilo, bar što se tiče «napada» na hipnozu, od onog dalekog doba kad je Mesmer u sobi s prigušenim svijetlom izvodio svoje rituale. I kad je svoj rad okončao kraljevskom uredbom! Jer i danas se ona promatra kroz prizmu nečega mističnog čak i opasnog, a nadasve šarlatanskog kad se izvodi u obliku scenske predstave i zabave!

Pa je tako sasvim normalno širom SAD-a, gledati TV emisije u kojima vrsni hipnotizeri izvedu na scenu, četiri, pet žena koje u par sekundi dovedu u stanje orgazma! I svi sretni i zadovoljni. I žene i publika.

Kao i što je normalno promatrati je samo kao sredstvo programiranja kojim ćemo prestati pušiti, smršavjeti ili svoj život pretvoriti u bajku! Sve to ona jest i može biti – ali ispod tih vanjskih površinskih slojeva, ona je znatno više.

I nije to od danas – tako je bilo oduvijek!

Činjenica je da je i sam Mesmer tretirao prvenstveno neuroze (dakle ne samo tijelo kroz živce već i dušu) i bio u tome vrlo uspješan, kao što je i činjenica da za većinu danas dijagnosticiranih neuroza kao terapije postoje samo lijekovi, čak i u slučajevima kad dijagnoze niti nema ili ima – sadržane samo u imenu oboljenja.

Činjenica je i da je veliki C.G.Jung svoje najveće doprinose razvoju individualizma dao upravo nakon samohipnotičkih istraživanja. Što mu je donijelo odmah etiketu «mistika» i označilo razlaz s S. Freudom.

Činjenica je i da ovdje treba navesti i mogućnost kako neka oboljenja to nisu te kako je riječ o utjecajima na čovjeka od strane raznih entiteta.

Po svemu zabilježenom kroz povijest – upravo je hipnoza tome i služila. Jer zasigurno u «hramovima sna» nisu tretirali debljinu, ovisnosti niti su pred publikom izvodili predstave za vikend zabave.

Dapače, čak i ranih 70-ih godina (u SAD-u i SSSR-u) stvari su bile drugačije i hipnoza se tada koristila vrlo često i bila je u svom punom zamahu!

Hipnotizer su bili zaposlenici bolnica, primjenivala se kao anestezija prilikom kirurških zahvata, kao «prva pomoć» unesrećenim u požarima.

Rađeni su eksperimenti i ustanovilo se da čovjek koji je opečen ako odmah bude podrvgnut hipnotičkoj sugestiji ne razvija opekline opasne po život.

U to se doba, nakon svih ovih uspješnih primjena započelo se i s ispitivanjima primjene hipnoze u slučajevima autoimunih bolesti, raznih kožnih oboljenja i sl.

Međutim, izgleda da je problem bio u tome što je to bilo i doba razvoja farmaceutske industrije – pa tu priča završava. Barem što se tiče hipnoze u bolnicama. Obilato se pak nastavila koristiti u vojnim krugovima i tajnim službama! Ali daleko od očiju javnosti.

Javno je pak ostala sredstvo za rad u privatnim ordinacijama psihoterapeuta – a nekako baš tih godina prvi je puta korištena i za «pregled» dvoje ljudi koji su tvrdili da su ih oteli vanzemaljci!

Radilo se o bračnom paru, Betty i Barney Hillu koji su hrabro u javnost iznijeli svoju priču o vanzemaljcima. To je bio prvi slučaj vanzemaljske otmice koji je izazvao veliku pažnju u SAD-u. Dogodilo se to 1961. godine, a produkt je bio da su se ovi supružnici godinama borili s traumama tog događaja. Tad su se konačno obratili za pomoć psihoterapeutu koji ih je podvrgnuo odvojenim hipnozama i vratio im sjećanje!

Dva izgubljena sata našeg vremena, hipnozom su rasvijetljena i otkrilo se da su ih Hillovi proveli u društvu «niskih sivih» vanzemaljaca na njihovom brodu u koji su bili teleportirani! Svjedočili su da su na njima vršena razna ispitivanja.

Drugi je slučaj kućanice Betty Andersson koja je zajedno s svojom obitelji oteta 1967. godine. Nakon osam godina velikih psihičkih problema, Betty je podvrgnuta raznim medicinskim testiranjima (uključujući i hipnozu), čak i detektoru laži, ali priča je i dalje bila ta da su oteti, od strane pet vanzemaljaca i da su na njima vršeni eksperimenti.

Dakle u oba slučaja, radi se o točno onom vremenu kad se hipnoza gurala samo na pozornicu i u predstavu! Pitanje je koliko je bilo slučajeva koji nisu izašli u javnost gdje se ona i dalje koristila kao ono što je izvorno oduvijek bila. Ne treba zaboraviti ni kako su te godine vrlo interesantne za pojavu sve većeg inetresa za NLO-e i vanzemaljce u SAD-u.

Dakle, ako uzmemo u obzir mogućnost, da se hipnoza pokazala kao «opasnost» za kontrolni sistem – čiji je sastavni dio i farmaceutska industrija, dobivamo potpuno drugačiji ugao iz kojeg možemo promatrati rad s njom.

A ako uzmemo u obzir da smo moguće kontrolirani i od onih koje ne vidimo – ona bi zasigurno bila, ne kamenčić - već stijena spoticanja za njih.

Ako pak sad krenemo i korak dalje – ustanovit ćemo da se cijeli ovaj svijet bazira na određenoj «kontroli uma» i da upravo «sugestije» koje unutar sebe sadrže strah ili sklonost konzumerizmu – imaju bazu upravo u načinu rada hipnoze.

Sve je hipnoza, vijesti, filmovi, bolesti, sve što vidimo oko sebe – jedan je oblik iste.
I svi ti oblici imaju samo jedan temelj – strah.

Međutim – ako sad idemo još jedan korak dalje – mogli bismo reći da je takav način postojanja ovoga svijeta u kojem živimo – način rada programa.

I gdje bi onda trebalo izvršiti deprogramiranje? Najvjerojatnije u sebi samome.

Da bi to bilo moguće, ponekad nije dovoljan samo rad na sebi – jer htjeli mi to uzeti kao mogućnost ili ne – pitanje je koliko se poznajemo.

A ako na pitanje koliko se poznajemo želimo dobiti odgovor – to bi moglo postati problematično, jer koliko nas može svijesno gledati u podsvijesno?

Nije problem u nedostatku odgovora, već u tome da mi ne znamo niti postavljati prava pitanja!

A upravo to nam omogućava izlet u podsvijesno. I time hipnoza dobiva svoju svrhu – ne kao mistična tehnika, ne kao puka zabava – već kao alat našeg traganja.

Ona nije svemoćna, niti je rad s njom nebeski dar – riječ je o tehnici koja nije čarobni štapić već pomagalo. I ako se koristi odgovorno, bez sugestija i programiranja, bez reprogramiranja, samo s svrhom istraživanja da bi naučili postavljati pitanja, ona postaje ono što je i oduvijek bila: način shvaćanja i promatranja veze između Svemira i čovjeka!

Tamara Vrančić Sokač