Živimo u dobu u kojem nas svakodnevno i iznova povrh individualnog i grupno reprogramiraju. Time je sve više ljudi na udaru, ne samo straha s kojim se mogu suočavati ali ne znaju, već panike koja se očituje u tisuću oblika. Posljedice toga ne prepoznajemo kao što ne prepoznajemo nove kreacije, sadržane u sve široj lepezi navodno novih prava ili nekoj varijaciji na temu Plan – demije, koja je istovremeno iako mnogi sumnjaju i temeljno Pan – demija.

Zbog svega navedenog sve se rjeđe jednostavno i samo – pitamo. Zato je ovo „pravo” vrijeme u kojem pišem drugi dio teksta, čiji sam prvi dio napisala prije mnogo godina, točnije 2014-te. Neki dijelovi tog teksta http://www.udruga-trag.hr/index.php/tekstovi/o-utjecaju-na-covjeka/60-programiranje-i-oblikovanje-covjeka-1-dio danas se žive kao odraz sloboda, a neki drugi temelj su neke navodno nove prijetnje – one trans-humanističke. Služeći tako daljnjem kreiranju panike koja će onemogućiti jasnije opažanje tih nekih „sitnica” koje čine ovo doba - dobom temeljnog reprogramiranja - ne samo nas, nego prvenstveno svijeta u kojem živimo.

Nije slučajno, iako se to ne čini tako, da sam u prvom dijelu teksta spominjala događaj znan pod imenom - Life Ball koji se godinama odvijao u Beču, niti mojim opaskama o njemu umanjujem opasnosti bolesti zvane AIDS/HIV. Njime i mojim opaskama o akterima tog događanja ne prozivam i odričem pravo na postojanje samoj homoseksualnoj zajednici – ništa od toga. Činjenica je ipak da je 2019. godine nakon 26 godina postojanja, održan posljednji Life Ball, događanje koje je upravo LGBT zajednici činilo manje no što je činilo u smislu proricanja budućih događanja ovoga svijeta.

Kada kažem manje, smatram da i ta zajednica kao i sve ostale ovdje živuće, ima unutar sebe mješavinu humanoidnih vrsta. I onom čovječjem dijelu LGBT zajednice takva prezentacija nije pomogla, dapače, samo je širila i širi virus neprihvaćanja i srdžbe. Razlog zašto su odjednom baš te 2019. godine prestali s tom manifestacijom je navodno bio financijski. Zaista je teško u to povjerovati jer prikladno je zaustavljena baš prije Covid-19 događanja, koje bi je ionako zaustavilo.

Mogu sada samo zaista špekulirati, kako su to slučajno znali. Bar Oni u vrhu organizacije. I mogu dalje ne analizirati već sintetizirati kako je "2019" istovjetno "Covid 19". Riječ je samo o numerološkoj Igri brojki i slova. Naime, Covid je brojčano 3494 što je u zbroju 20. I kada tako čitate Covid-19 onda je to 2019-ta. I sve slučajno. I baš je zgodno, isto tako navodno slučajno, tema osim cirkusa, tog posljednjeg Baala bila Čarobnjak iz Oza.                                                                                                                                               

Kažem slučajno jer slučajno taj navodno "virus" iako se o tome uopće ne priča niti piše, udara tamo gdje su udarili i tim posljednjim igrokazom u Beču. U samu srž našeg postojanja, koristeći za napad nas same ili onaj dio nas koji i nije zaista "naš" i metafizički bi ga nazvali "lažna ličnost" ili "živi mrtvac". Taj "živi mrtvac" obolijeva od krunskog "virusa" i reprogramira se sveobuhvatnije, a unutar toga zbiva se ugnjetavanje i zatiranje onog djela nas koji je duševno- duhovno- umni ili ništa dòli Limeni, Lav i Strašilo.

Baal 2019. godine otkrio nam je kako se nešto iza brda, polako valja. A kad se pojavila Korona ili Covid 19, sramežljivo su nam rekli kako podsjeća na virus HIV-a. I onda zašutili o tome. Mnogi će reći – eh, da nema te Korone, sve bi bilo odlično. Ovako nije jer nam oduzimaju slobodu u potpunosti time i takvim promatranjem današnjih događanja zanemarujući kako je Korona samo skinula maske i otvorila put koji bi zaista mogao biti osim reprogramiranja istovremeno i Prilika ili koliko to god nekima čudno zvučalo, najslobodnija sloboda koju ovdje možemo baštiniti, a ne samo neprilika.

Da bi pak bilo bistro što Prilika je, svakako je mudro istražiti porijeklo te riječi i putovati nekim „dobima”. Nadalje, "živim mrtvacima" danas se čini kako je sve jasnije, sve se zna, teorije urote postale su svakodnevica. Pa eto čak i izvan Pan ili Plan-demijske teme, zbiva se svašta.                                              

Tako Pentagon priznaje leteće objekte – pàrdōn – zračne. Naravno, razlika je velika, a upravo ona otkriva što Planovi moguće jesu. Jer nikako nisu naše današnje utapanje u „znamo”, dapače – Planovi su uvijek iznova i iznova sakrivanje. I neka reakcija na akciju. Koja tek stiže.                                                                       

Pravi napad na nas je udahnut, duboko do krvnog dijela nas i čin je to "krunskog" reprogramiranja, a u našem današnjem životnom događanju, imenovano je to virusom. Od njega se i umire iako mnogi to osporavaju, kao što osporavaju i da taj "otrov" nas – ali baš sve - temeljno mijenja. Ili – upotrijebit ću već spomenutu riječ - reprogramira. A najtočnije - prilagođava. Ne, neće se to tek zbiti nekim cjepivom – sve se već zbilo. I djeluje. Suprotno širiteljima panike koji djeluju u antivakserskim stožerima koji problem tek očekuju. Vidljivo je to po reakcijama – a iste otkrivaju i kako se glavno bojno polje odvija negdje drugdje, u onom sakrivenom djelu nas koji zovem duševno-duhovno-umnim i koji se upravo na taj način i zbog toga – dodatno blokira. I vrlo je vjerojatno, baš zato, da se ovo reprogramiranje ne odnosi samo na tok života ovdje, već i na doba u koje uđemo kad odavde odemo.

Ono što je pak najvidljivije danas je ovisnost o programima "živih mrtvaca". I da bi se Igra odvijala u toku do kraja, a ovaj se svijet reprogramirao u svim smislovima, sve što se događa potrebno je Umanjiti. Da bi se to učinilo - baš kao i u najavi s Baalom 2019-te i Covidom-19, koriste se brojke, temelj ovog svijeta. Brojevi i statistika tek se sada jasno ocrtavaju kao dio Igre koja traje dugo, toliko dugo da se i grana znanosti nazvana psihologija, bavi najčešće samo njima. Brojevima. Naravno da statistika nema ama baš nikakve veze s njom – točnije ima – jer je današnja psihologija davno planski i sasvim emocionalno sakrila da su osnove psihe – one duševno-duhovno-umne komponente u nama koje su više no jedan broj. I poput Petra, tajimo se tri puta stalno. Sami pred sobom. Statistika i psihologija svele su nas na jedan, lažni broj ili na "živog mrtvaca". Opterećenog raznim programima, redom ovisničkim, neprestanim analizama, a takvi, teško da možemo opažati događanja s ovom i te kako Pan – demijom koja je istovremeno i Plan – demija. Sasvim je jasno i da bi to bar onima koji jesu malo odškrinuli vrata alternativnom, trebalo biti jasno – no u velikom broju slučajeva - nije. Dapače, upravo su jedinke koje jesu odškrinule vrata pitanjima, svojim reakcijama na današnja događanja uništile ono malo smislenog i svrhovito izrečenog o onim „sitnicama” koje se tiču ne samo raznih urota – već i metafizike same.

I naravno reptila, koji su dovedeni do toga da ako ih se spomene više nego ikada do sada,uglavnom izazovu ništa osim podsmijeha.                                                                         

Nekako se, a naravno nipošto slučajno, sve sa svakodnevicom koja je ozbiljna i zaista bremenita, prelilo, a svakako ne slučajno i u teme koje se tiču NLO-a i sržno, ali vrlo tiho u temu fenomena vanzemaljskog otimanja. I iako godinama istražujem i pišem kako se niti jedan NLO incident ne može zaista opaziti (ne vidjeti) bez razUmijevanja ovog fenomena, a nastavno niti jedna naša reakcija – kao niti mi sami – očitati prirodnom baš radi njega, nekako se pažnja usmjerava na sve samo ne na taj dio enelologije. Mjera je to po kojoj Oni žele da mjerite. I normirate. Sve što tek stiže. I ako je ovo doba po nečemu drugačije – drugačije je jer je svašta vidljivije. I baš zato – upregnute su sve moći koje Vladari i njihove suprotstavljene frakcije trenutno koriste u međusobnom ratu na nebu i na zemlji za buduću Vlast, ne bi li temeljno događanje ostalo i dalje sakriveno. Umanjeno. Upregnuti su i neki novi "hipnoterapeuti" koji dokazuju postojanje ovog fenomena, ali radeći samo s onim djelom lažne ličnosti u svrhu ničega - osim reprogramiranja. U tom košu "novina" jača i ona opcija koja voli "dobre vanzemaljce" ne razUmijevajući da pitanje vanzemaljaca kroz prizmu "dobrog i lošeg" ne može biti gibljivo. I svakako vodi sporednim putevima. No, kako sve ovdje istovremeno opažam Prilikom, tako su i to sve samo, usprkos namjerama - Prilike.

Cijeli ovaj tekst pišem i kao osvrt na dva video uratka autora Balkan UFO-a koji si je dao truda i obradio vrlo zanimljiv slučaj fenomena vanzemaljske otmice. Riječ je o otmicama koje je doživio Pier Fortunato Zanfretta iz Italije. Sam Pier ustvrdio je da su ga nepoznata bića otela 11 puta (što je iz mojeg iskustva i rada prilično malen i rekla bih nepotpun broj) u razdoblju između 1978. i 1981. godine. Prvi susret s nepoznatim tri metra visokim bićima, vrlo ružnim, Zanfretta je imao na sam dan sv. Nikole, 6.12.1978. godine nešto prije ponoći. Obzirom da je policija reagirala i pokrenula istragu, ustanovljeno je da su osim njega NLO-e tih dana u raznim vremenima vidjela još 52 svjedoka. No, da ne duljim, Balkan UFO je to odlično sažeo.

Video započinje s amnestijom. I to na više načina. Već na samom početku saznajemo da su ta bića imala "prijateljske namjere". I ne, nije to mišljenje autora videa, to je mišljenje žrtve otmice, samog Piera. Rekli su mu to i on je povjerovao.

I to je sržno kod fenomena vanzemaljskog otimanja. "I Want to Believe", ta Mulderova ili Foxova lukava rečenica, opisuje kratko i jasno kako ovaj fenomen ne smije nikada postati nešto što se tiče želje, a još manje vjere. Iako nam ga decenijama upravo guraju stalno i iznova u samu želju i vjeru.

Dakle, pitanje je svih pitanja, koliko je slučajno u bilo što, a što nam ta bića kažu, vjerovati? I zašto amnestiju (grč. amnēstía: zaborav ≃ ámnēstos: koji zaboravlja, zaboravljiv) nije mudro niti Umno poimati samo i jedino onime što ona jeste, dana iskrivljeno u ovaj svijet kao "oprost", dok je ipak u svojoj srži – zaborav.              

U slučaju fenomena vanzemaljske otmice to je ključ. I primijenimo li ga – sve je sasvim drugačije od prezentiranog. Jer – osim Igre u kojoj je oprost samo emocija koja je zaborav, sadašnjost nikako nije i Sada. U Sada, Igra "dobra i zla" nema pravila kakva poznajemo. Dapače, razlika između prezentacije, amnestije, dobra i zla i "prijateljskih vanzemaljaca" je ogromna. Ali dostatno je samo pitati se, što je to prijateljski ili ugodno, voljeno, drago jer sve to prijateljstvo jest - u priči koju priča Pier?

Odgovor je: ništa! Ali baš ništa!

I da ne bude da kudim, vrijedno je truda objavljivati sve o ovim otmicama i slučaju Piera Fortunata Zanfrette, a još je vrjednije reći kako on nije jedini koji je imao susret s tim bićima. I sada dolazimo do najvažnijeg dijela priče o Pieru, onog koji dokazuje, a to je odrađena osim ispitivanja detektorom laži i medicinska hipnoza. Obzirom da je medicinska hipnoza najčešće tehnika koja se koristi u radu s žrtvama koje imaju traume, tako je i ova odrađena baš tako. Po pravilima struke gdje se na koncu dala naredba da se sve odrađeno zaboravi. Ah, taj zaborav. Dodatno, ono što neki „hipnoterapueti” i danas rade, to je zaključavanje klijenta – točnije sjećanje na sve proživljeno može ponovno prizvati samo taj hipnoterapeut. I možda je to odlično za slučajeve traumi, no za slučajeve istraživanja fenomena vanzemaljskog otimanja – to je pogrešno. Kao što je pogrešno nijekati kako su drage Karla Turner i Barbara Bartholic davno pionirski ustvrdile kako je naše sjećanje izmanipulirano nečime što su nazvale paravan memorijom – lažnim sjećanjem, ispod kojeg je sakriveno pravo događanje i sve doživljeno tokom same otmice. No, njih dvije nikako nisu popularne poput recimo Dolores Canon koja je voljela "dobre vanzemaljce", dapače miran Doloresin život sušta je suprotnost jezovitim napadima koje su ove dvije žene živjele.

I zaista, zar je slučajno to tako? Da se istraživači koji amnestiraju otmice ne bave zaboravom ili lažnim sjećanjima?

Svatko tko se bavi hipnozom trebao bit biti budan za razUmijevanje kako istraživanje ovog fenomena nije neka lirska priča pomaganja ili otkrivanja. I kako nikako nije samo hipnoza. Problem nastaje jer o hipnozi općenito ništa ne znamo, iako oni koji se njome bave misle da znaju sve. Međutim, kod istraživanja ovog fenomena kroz hipnozu, jasno je iskazano samo jedno: regresija nije dostatna ako se ne uoči da se poput prave SF priče, ona odvija u uvjetima van naše uobičajene percepcije. I služiti se samo čulima i emocijama našeg čipa ili tog dijela nas kojeg zovem "lažna ličnost" ili "živi mrtvac" je malo je reći - pogrešno. Jer se tada samo vidi i čuje nešto – ali se ono zaista odvijeno ne opaža.

Rad u promijenjenom stanju svijesti ne može biti Rad ako u promijenjenom stanju svijesti nije i hipnotizer. Znali su to svi oni koji su se ovom tematikom bavili i osim sebe kao hipnotizera koristili još jednu osobu koja bi u hipnozi "pazila" na klijenta ili i "na sve ostalo", ako kao hipnotizer nisu mogli, znali i sami biti "izmješteni" dok istu provode.

Recimo tako je hipnoze radio William Baldwin, kojem je žena pomagala kao dodatne "opažajne, ne organske oči i uši" u vremenu u koje se uđe prilikom rada u promijenjenom stanju svijesti. Ili poznata "kasiopejka" Laura koja je isto koristila još jednu osobu koja je to mogla dok se nije jako preplašila prilikom jedne seanse. Na žalost, povrh toga - probijanje paravan memorije nisu izvodili niti oni.

I stoga je upravo ista ekipa zlostavljača mogla sebe gurati, sakrivati i mimkrično se dalje igrati primjerice u radu Baldwina pod likom arhanđela Mihaela u raznim čišćenjima, koja su bila sve samo ne čišćenja.             To prije spomenuto nužno u radu: "sve ostalo" – postalo je tako pitanje prirode naše stvarnosti i Vremena i Sada kod regresije prošlosti, Sada kod regresije sadašnjosti i Sada kod progresije budućnosti. Ako se sve ovo primjeni onda je lakše uočiti i postojanje temeljnog naputka za rad - paravan memorije.

Ništa od svega toga nije primijenjeno u ovoj davnoj hipnozi. I zbog toga – cijela seansa je upitna, ali ipak i podaktovna. Međutim, ne može služiti kao dokaz ničega osim nametnutih vjerovanja o prijateljskim namjerama dobrih vanzemaljaca. I kao dokaz da je Pier nešto negdje doživio, što na koncu nije bilo manipulativno samo u činu otmice ili zaboravu već i u svemu što se s time kasnije događalo. Posebice s istraživanjem svega toga. I ako mislite da pretjerujem, nemojte željeti niti vjerovati mi na riječ, pogledajte drugi dio videa i sami prosudite što je rečeno.

Video počinje s rečenicom iz seanse u kojoj Pier kaže:

"Ne žele da vam to kažem!"

I to je zaista zastrašujuće, točnije jezovito je. Ta rečenica kaže sve – a sve znači da pojma nemate da se cijela seansa odvija van linearnog vremena i da je tamo gdje je bio Pier, ali i svi prisutni u toj prostoriji - Sada!

Na stranu da je hipnotizer i sugerirao, najvažniji dio u videu je u 47:08 minuti. Tada Pier zavapi:

"Ne, odlazi!"

No, hipnotizer to u potpunosti ignorira. Gluh i slijep za vrijeme u kojem radi i u kojem se očito nešto promijenilo i nisu više sami, nastavlja s pitanjem:

"Jesu li ti rekli odakle dolaze?"

Pier nastavlja pričati u Sada sadašnjosti događanja, ne o doživljenom iz prošlosti, već iz toka Sada sadašnjosti:

"Dolaze s jako udaljenog mjesta. Ne žele da vam to kažem, ne žele. Oni će se vratiti."

Hipnotizer dalje nastavlja i inzistira na odgovoru, znatiželjan kao mačak:

"Kad će se vratiti natrag? Ako znaš moraš mi odgovoriti."

"Vratit će se kad ih ne budem očekivao – tako mi je jedan od njih rekao – kad ne budem očekivao da dođu."

Odmah nakon tog dijela, slučajno naravno - hipnotizer započinje s brisanjem iz „uma”.

"Ok, spavaš. Sada spavaš, duboko spavaš. I sve što si vidio izbrisat će se iz tvog uma. Spavaš dubokim snom i taj san će izbrisat svu memoriju. Samo moj glas, samo moj glas na moj precizan zahtjev može prizvati tvoju memoriju."

Na stranu sada da je i više nego upitno koristiti termin "um" za pitanja i datoteke mozga, ovaj doktor koji je vodio postupak hipnoze, nije razUmio, nije osjetio, nije opazio da su Oni tada u tom trenu tamo. I da će se osim paravan memorije koja može imati razne varijacije, odvijati blokiranje na sve moguće načine.

Oni znaju kako mogu utjecati ne samo na otetog Piera koji se stalno iznova i iznova podvrgava zlostavljanju i zaboravu ako se to izvodi na ovaj način, što od strane Njih još više od strane hipnotizera koji je manipulativno "vođen” u seansi, a da toga nije niti bio svjestan. Pod tim utjecajem Njih, našli su se i svi koji su tom događanju i radu prisustvovali. Bili toga svjesni ili ne.

Tokom svih ovih godina rada u više slučajeva radila sam s žrtvama otmica koje su opisivale ovakva bića. Jasno naglašavajući vidljive krvave žile na glavi, bodlje sa strane i posebno stolice u kojima su sjedili zaglavljene glave. Probijanjem paravan memorije, moji klijenti pričali su o radu na njima, koji nije bio niti malo prijateljski, a stolica nikako nije služila samo za gledanje.

Dapače, tokom tih opita vršena su obimna operacijska djelovanja. Kaciga koju je spominjao i Pier nije bila čak niti u njegovom slučaju uređaj za komunikaciju, dapače to i sam potvrđuje izjavom u 45:28 minuti kada objašnjava da komuniciraju putem svjetlosti iz uređaja koji im je na ustima.

Kaciga je sofisticirana naprava za neurološko programiranje raznim utjecajima, što samo tada djelujućim u svrhu ispitivanja, a što ugrađenim „implantatima”. Kaciga je nešto što mnogi sa sebe skidaju da bi uopće mogli išta dalje raditi kad krenu u čišćenja svega dobivenog prilikom vanzemaljske otmice. Ona je ono što rukovodi ne samo živčanim sistemom već i općenito svim sistemima naše biologije. I nikada ona nije samo kaciga, često je samo držač za mnoge druge pridružene implantate koji se postavlaju tokom više otmica. Čak i od strane drugih vrsta vanzemaljaca.

Da li razUmijete da kaciga suprostavljena navodnim „čipovima” u cjepivima protiv Korone odnosi i te kakvu pobijedu? I da nema čipa koji bi mogao nekim naknadnim primitivnim ubodom igle na bilo koji način parirati svemu već odrađenom u svima nama?

Ponekad je ona postavljena ranije, u nekom „prošlom” životu, kao dio blokade koja nas odvaja od nas samih ili DUD djelova. U tom slučaju, ona je nositelj uvjetovanog načina ponašanja koje emaniramo u tom životu, ali i budućim, korelirajući s nekim vanjskim programom. Kaciga je kod mojih klijenata bila vrlo česta i razni su primjeri njezina izgleda. Mahom je povezana s djelovima za ruke i noge. One iste za koje je Pier mislio da ih samo gledaju. I za kraj, bilo je važno snimiti seansu Piera, čak i ovakva krnja ona je značajan trag ostavljen na sporednoj cesti.

Zaključivati dakle da je riječ o prijateljskim namjerama otimača je ne samo površno već i pogrešno, i služi samo Njima – ne prijateljima, nego nazovimo ih pravim imenom – otimačima našeg sjećanja. I danas ćemo teško odmaknuti dalje od ovakvog zaključivanja jer autora koji se bave istraživanjem paravan memorije prilikom hipnoze je sve manje. A sutrašnjica nam ionako "pentagonski" sprema nove lažne priče u kojima ionako nema mjesta ne samo za vanzemaljske otmice već i za opažanje tih sitnih niti koje kacige raznih Pan i Plan-demija povezuju ne samo s nama već i s svijetom u kojem se trenutno nalazimo.

A on – on je u fazi rušenja i novog kreiranja. Djelom se to čini i raznim krunskim „virusima” i otmicama, a temeljno činjenjem svega toga s komandom izvan našeg prostora i vremena. Tu smo gdje smo u jednom sasvim običnom Ozu, uvjereni kako nam Limeni, Strašilo i Lav nisu ništa dok pjevamo ispod duge. Zaglavljeni u vremenu koje još nismo opazili.

Zatvorenici smo koji upravo ponukani Njihovim činima, kreiramo novi zatvor pod krinkom borbe za slobodu.

Pitanje je samo, ovako zaboravni znamo li za koga i što se borimo? Za koju i čiju slobodu?

U nastavku prilažem nekoliko crteža:

Primjer stolice, crtež klijenta

Primjer kacige, crtež klijenta

Isto primjer kacige i zasebno slušalica, otkriveno u tolu rada, crtež klijenta

Obzirom na mimikričnost vanzemaljskih bića, prije probijanja paravan memorije samog događanja otmice, ovo je biće imalo samo bodlje, tek nakon opažanja one su se širile. Mislim da uopće ne možemo biti sigurni kako koje biće izgleda.

I primjer glave kroz koju se vide žile, ponekad mozak itd.

 

Dakle, pomisliti da znamo što se događa unaprijed, vrlo je naivno promišljanje. Programiranje nas stara je priča. Zaboravljena i mimikrična. Samo postoje doba kada se ono odvija globalno. U jednom takvom smo i mi sada.

 

Tamara Vrančić Sokač